Tomislav Novaković filozof

Petak | 26. April 2024.

Tomislav Novakovic

Metafizika mirisa, ukusa, dodira

Autor: Tomislav Novaković

Iako su mnogo više lepe stvari koje se vide ili čuju, govore, nego ono što se jede, pije... lepo je najpre povezano sa ukusom. Zašto?  Zato što miris istine uzbuđuje srce, budi dušu, duh za ukus u ljubavi Boga.
 

Metafizika mirisa, ukusa, dodira

 

METAFIZIKA MIRISA, UKUSA, DODIRA JE STARIJA OD SVAKE DRUGE UMETNOSTI

 

Kada se pojačanom čulnošću (tehnikom) širi svest od unutra ka van, javlja se potreba da se kroz selekciju svih tih informacija, komunikacija mudro uredi život, dostigne na kraju neko najuzvišenije duhovno jedinstvo.

Živo i neživo se neprekidno prožimaju disanjem, hranom, suštinskim ili stvarajućim dodirom kroz rast od semenke do ploda ili razmenu molekula, elemenata, energija u ćelijama, organima.[1]

Nauka, filozofija, teologija, umetnost kroz prožimanje najraznovrsnijih misli, reči, osećaja, odluka, događaja, doživljaja čulnog– razumskog, umskog trži neko najukusnije, najdublje, najuzvišenije  sve-jedno-jedno-sve.

Suštinsko prožimanje, dodirivanje, ukrštanje najraznovrsnijih energija veže čak čestice u atomima, atome u molekulima u neživom, a kamoli ćelije, organe, u živom...

Kičma, mozak, živci direktnim ili indirektnim prožimanjima, dodirima povezuju kosti, mišiće, krvne sudove,  sve organe.

Kroz jedenje, pijenje, hranu, disanje to je metafizikom mirisa, ukusa suštinski dodir, a kroz plodni trenutak u kome se prožima sva čula, misli, reči, osećaji, telo i duh toje metafizikom polnosti stvarajući dodir...

Zato Aristotel posmatra dodir od fizike do metafizike; shvata kroz  suštinski polaritet između završnog oblika (lika čoveka) i početnog dodira razrešava u umu, kao unutrašnjem obliku svih oblika, ili dodiru svih dodira.


MIRIS ISTINE DUHA SVETOG ZA UKUS U LjUBAVI BOGA

 

Ako su miris, ukus, dodir osnovna čula, onda ih treba shvatati od fizike do metafizike.

Nagon za održanjem života  kroz ishranu: jedenje, pijenje, disanje podrazumeva suštinski dodir, a nagon za održanjem roda, začećem prajedinstvom polova, stvarajući dodir.

Metafizika: mirisa, ukusa, daha kroz suštinski dodir i metafizika polnosti, roda kroz stvarajući dodir povezuje ovostrano i onostrano, telo i duh, filozofiju i teologiju, nauku i umetnost...

Ono najlepše onostrano u ovostranom jedinstvu raznovrsnih: boja i oblika je slikarstvo,  melodija i ritmova  muzika, reči i rima pozeija,  pokreta tela i udova igra,   dubokih  misli i ideja filozofija ...

A postoji li ono najlepše onostrano iz najovostranijih čula mirisa i ukusa? 

Iako se ta čula uglavnom posmatraju nižim, jer se ispoljavju instiktivno, gotovo na životinjskom nivou, ono najlepše u tim najovostranijim čulima je najonostranija suština suštine!

Miris, ukus i daha kroz suštinski dodir i jedinstvo muža i žene kroz stvarajući dodir u zadnjem smislu sjedinjuju telo i duh, filozofiju i teologiju, nauku i umetnost...

Ono najonostranije u mirisu je istina, a najonostranije u ukusu je ljubav. 

U najnostranijem nebeskom i najostranijem zemaljskom smislu celovitog srce, lica i ličnosti istina je  miris, a ljubav  ukus.

Zašto? Zato što miris istine budi, uzbuđuje: srce, dušu, duh za ukus u ljubavi Boga.

Iako su mnogo više lepe slike koje se vide, melodije koje se čuju, reči koje se govore, nego ono što se jede, pije... opet je lepo, kroz ukus,  povezano sa ustima...

To najuzvišenije umeće umetnost  iz carstva nebeskog (pre svakog drugog umeća, umetnosti) okršajem ukrštanjem, krstom: telom, dušom, duhom sa nečistim, smradnim, bezukusnom duhom, mirisom istine i ukusom ljubavi sjedinjuje ljude u Bogu.

Svaka spoljašnja lepota tela, lica, ili umetničkih dela, po unutrašoj svetlosti najvišeg dobra, pretpostavlja to najuzvišenije umeće, koji sastavlja čulno i natčulno, telo i duh, sve razlike među ljudima i među živom i neživom prirodom.

Samo unutrašnja lepota iz središta srca, koja utemeljuje svaku lepotu: slike, zvuka,  reči, pokreta, dodira... v0di ka onom najviše i najdubljem nepodeljenom: telom, dušom, duhom najukusnijem nadumnom jednom.

Lepe: slike, melodije, reči, pokreti ... su lepe za: oči, uši, telo, osećanja, pokreta ... a miris istine ukus ljubavi iz najdublje srede, središta srca i najviše svrhe vrha ne samo da se sastavlja: ​​sastavlja sve ono najlepše što se: vidi, čuje, oseća, misli, govori, čini nego kroz nadumno ukusno jedno  jede i pije Božije jeste, i tek daje odgovor zašto je lepo lepo.

Umeće slikara sastavlja lepe oblike i boje u slici, umeće muzičara lepe melodije i ritmove u muzici, umeće igrača lepe pokreta i ritmove u igri, umeće pesnika kroz lepotu i dubinu reči  najiskrenija osećanja u pesmi, umeće filozofa uzvišene misli u ideji, a to najjače jedemsko, edemsko osećanje, sećanje (J)edemskog vrta,  najuvišenije umeće, umetnost duhovne lepote iz središta srca u savršenstvu mirisa istine i ukusa ljubavi celovite ličnosti ka carstvu Božijem unutra u nama!

Svi različiti ukusi sastavljaju se jedenjem i pijenjem u jednom telu, svi različiti osećaji duše ukusom ljubavi u jednom srcu, sve različite i suprotne misli, reči, ideje, dela i odluke, u jednom duhu.

To najuzvišenije umeće, umetnost okršaja, ukrštanja krsta u duhovnoj lepoti sastavlja u svetoj jednoći sve razlike i suprotnosti među ljudima i živom i neživom prirodom; izjednačuje najonostraniju ljubav ka Bogu i najovostraniju ljubav ka bližnjem..

Miris istine Duha Svetog za ukus u ljubavi Boga sa Drveta života koji nadjačavava svaku laž, sablazan ploda sa Drveta znanja dobra od zla.

U Starom Zavetu prvo se prinosi svagdašnja žrtva paljenica za miris ugodni, žrtvu ognjenu Gospodu....

U Novom Zavetu, u Otkrovenju Jovanovom anđeo u zlatnoj kadionici prinosi sa tamjanom molitve svih svetih na oltar zlatni pred prestolom.

Zašto Gospod stvara Adama od praha zemaljskog i oživljava ga duhom,  a ne već po reči, kao čitavo nebo i zemlju? 

Zato što se od čitave zemlje, svih prošlih–sadašnjih–budućih: mesta, vremena, naroda stvara jedan zemaljsko-nebeski, ljudski–božanski rod za večnost.

Kao što su svi ljudi koji se nisu rodili duhom odvojeni od Boga i jedni od drugih rođeni samo za smrt, tako su oni rođeni duhom, u ljubavi ka Bogu i ljubavi bližnjem  sastavljeni kao u jednom srcu, i u jednom Duhu istine kao u jednom vazduhu,  za večni život...

Ne samo da su jače povezani ljudi u Bogu nego sopstveni delovi tela, nego su u svetoj jednoći u Hristu „svi za jednog, jedan za sve“ tek sopstveni delovi tela sjedinjeni za život, a ne za smrt.  

Samo kroz te savršene ljude iz prošlog-sadašnjeg–budućeg vremena i njihove neprocenjive duhovne darove i dela od Boga, mi sopstvene udove tela sastavljamo za život a ne za smrt. 

Onaj što vidi istinu svima otvori oči, onaj što je čuje, svima otvori uši, onaj što je zna, svima otvori um, onaj što je govori, svima otvori sveze jezika a onaj ko sve voli  i kad ga svi odbacuju, svima otvori srce ka carstvu Božijem...

Kada delimo sa drugima svoj neprocenjivi duhovni dar od Boga vredniji od: oca, majke, žene, dece, bogatstva, zvanja, imanja, izgleda i svega zemaljskog života na ovome svetu, koji je iz semenke čiste vere u ljubavi ka Bogu i ljubavi ka bližnjem takav savršen rod rodio, da je i u carstvu Božijem svima potreban i nezamenljiv, tada i mi primamo od drugih isto takav savršen duhovni dar, rod, svima potreban i nezamenljiv... 

Kako će čovek imati srce koje pokreće ljubav i dušu koju oživljava duh od duhovnog Oca, duše majke, braće, sestara u Hristu,  ka duhovnoj kući, odeći, zvanju, znanju, jelu, piću za večni život, ako je samo vezan za fizičkog: oca, majku, decu,  kuću, odeću, zvanje, znanje, bogatstvo, jelo, piće, odeću, put... 

Zaista vam kažem: nema nikoga koji je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili decu, ili zemlju, mene radi i jevanđelja radi, a da neće primiti sad u ovo vreme sto puta onoliko kuća, i braće, i sestara, i otaca, i matera, i dece, i zemlje, u progonjenju, a na onom svetu život večni.“ (Jevanđelje po Marku 10, 29-30).

Taj početak od samo telesnog oca, majke, žene, dece, jela, pića, odeće, zvanja, imanja, bogatstva čoveka ili naroda  je svetom jednoćom u krstu je zauvek upućen ka večnom duhovnom: Ocu, majci, rođenju, kući, odeći, jelu, piću, bogatstvu, zvanju, putu...

Sa tim ukrštanjem iz svih prošlih–sadašnjih–budućih mesta, vremena, ljudi ne žive svoj pojedinačni telesni život, duhovno odvojeni od Boga jedni od drugih samo za smrt, već ljubavi ka Bogu i ljubavi ka bližnjem u svetoj jednoći u Hristu, kao udovi u telu, organi u organizmu ćelije u organu „svi za jednog, jedan za sve“ sastavljaju za večni život... 

To izjednačenje u krstu prve i druge zapovesti ljubavi u jedinstvu ljudskosti i božanstvenosti od Oca ka Sinu i od Sina ka Ocu u vodi večnom duhovnom: očinstvu, majčinstvu, bratstvu, sestrinstvu, večnoj, duhovnoj: hrani, jelu, piću, kući, odeći, putu, duhovnom bezmerju „carstva Božijeg unutra u nama", iznad svakog bića i samog bivstvovanja...

Sabirati, birati, brati, bran, brat, bratstvo mnogo pre naglašava nadumno ukusno jedno kroz rod i plod, nego  jedno kroz broj...

Kroz rod i plod koji se jede, jestivo  iz svih uglova, strana;  može se jesti, nadumno je  ukusno, jedno za telo, dušu, srce, duh, pa zato jeste. 

Kroz trostruku prirodu jezika, kojim se:  jede, govori  i ljubi, jesti trostruko jeste za telo, dušu i duh. 

Ukusno, jedno u najdubljem i najuzvišenijem smislu kroz: fizičku, duševnu, duhovnu stranu.

Kao što svi opažaji pripadaju čulima,  čula telu, osećaji duši i  misli duhu, tako svi lepi: oblici i boje u slici, ritmovi i melodije u muzici, skladne rime i lepe reči u pesmi, lepi i skladni pokreti u igri... mirisu istine i ukusu ljubavi.

Pravoslavni isihazam dubokoj molitvi: Gospode Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me grešnog"u ljubavi ka Bogu i  bližnjem sjedinjuje u čistoj veri um i srce, dah i duh, misli i osećanja, reči i dela,  krunom istine i prestolom ljubavi osvaja carstvo Božije unutra u nama. 

Stara indijska filozofija pre: vida, sluha, mirisa, ukusa, dodira, govora ili mišljenja prvostepenu onostranu osnovu svega živog vidi u najdubljoj veze daha sa duhom...

Prvostepena osnova život kroz otkucaje srca i disanje se sagledava kroz suštinsku vezu (čiste volje) duše sa duhom...

Zato mnoge vrste joge  vežbama tela i  dubokog i kratkog disanja poboljšavaju fizičko i duševno zdravlje, jačaju tu prvostepenu vezu daha sa duhom...

U srpskom jeziku zdravo sa naglaskom na nozdrvu, na miris, nos, dah, disanje za zdravo telo i na ispravne misli, osećaje, odluke, istinit duh za zdravu dušu.

Na početku Svetog Pisma u knjizi Postanja Bog stvara Adama od zemlje a na kraju " dunu mu u nos duh životni i posta čovek duša živa".

Telo diše vazduh, po kome je živo, a duša duh, po kome je večno živa.

Stalno disanje, dah i kucanje srca daju telu život a Duh istine i oganj Božije ljubavi duši večni život.


 KOMENTAR

 

Ne vredi samo gledati hranu, već održanje jedinke podrazumeva kroz jedenje pijenje, suštinski dodir, a održanje vrste, jedinstvom polova, začećem, stvarajući dodir. Samo ta praosnova suštinskog dodira kroz metafiziku mirisa, ukusa, jedenje, pijenja, hrane, ili stvarajućeg dodira kroz metafiziku polnosti, dostiže najstarije teološko-filozofsko-naučno-umetničko  jedinstvo.

Prva zabrana u j(edemskom) vrtu odnosi se na ukus, jedenje, pijenje, hranu suštinski dodir. Druga zapovest na metafiziku polnosti, pranačelo roda, stvarajući dodir. Ako se nakon ploda sa drveta znanja dobra od zla kaže: „Tada im se otvoriše oči i videše da su goli,“ očigledno da su pre toga sva čula  bila data zacelovitu, unutrašnju lepotu, duhovno bezmerja mirisa istine i ukusa ljubavi.

Pre toga je čovek sa svakim plodom, jedenjem imao istovremeno i neko otkrivanje, otkrovenje, kroz svako nadumno ukusno (je)edemsko jesti, otkrivao najuzvišenije jeste. Sa biljkama je to bio razgovor na nivou sna, sa životinjama skoro kao sada sa ljudima, a sa Evom najviše telesno-duševno-duhovno sve-jedno, jedno sve. A kroz miris istine i ukus ljubavi sa Drveta života otkrivanje, otkrovenje od Boga i razgovor sa višim bićima.  

 



[1] Taj dodir živog i neživog od semenke do zrele jedinke kod biljke je suštinski.

Sveto Pismo Starog i Novog Zaveta, Knjiga postanja, 2, 7

 

[3] Za Frojda tek genitalni karakter dostiže punu zrelost erotskog dodira, ekstatičku punoću orgazma koja se ispoljava za celo telo, sva čula. On takođe misli da se taj eros kroz sve vrste socijalizovanja, civilizovanja, institucije porodice, države, obrazovanja, nauke, umetnosti, religije, filozofije potiskuje, preobražava u plodnost čula, osećaja, misli,  ideja… 

O Novaković Tomislavu

Tomislav Novaković je diplomirao filozofiju  na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živi i stvara u Čačku kao samostalni filozof.

više o autoru

Filozofija dana

Prirodna nauka koristi logiku kada opštim i nužnim zakonima objašnjava red, poredak sveta, a bilo kakav kosmički um, logos, za celovito jedinstvo materije–energije, po definiciji „objektivne“ nauke, isključuje već na početku!

Bez obzira što ne prihvata nikakav prauzrok izvan same prirode, da bi nauka uopšte bila nauka, ona neki neki jedinstveni logos mikro-makro sveta mora predočiti.

Ne radi se samo o tome da se našem objašnjavanju sveta ima pravo prigovoriti da je "antropocentrično", nego da li se bez neke (bilo kakve) jedinstvene logike za svu materiju–energiju–prostor–vreme–brzinu, sve oblike makro, mikro sveta, uopšte nešto suštinski  objašnjava!

Ako čovek (bilo koji živi stvor) ima (neku) „glavu“, zašto je ne bi imala i sva mikro-makrokosmička priroda u svakom svom delu, kao stvarajuće znanje po kome svaka stvar ili biće jeste to što jeste.

 

 Tomislav Novaković

Видео дана