Tomislav Novaković filozof

Utorak | 07. Maj 2024.

Tomislav Novakovic

Šta je to čisto u Kritici čistog uma

Autor: Tomislav Novaković

Kant čiste opažaje spoljašnjeg i unutrašnjeg čula (prostor i vreme), čisto "Ja mislim", kategorije razuma i transcendentalne ideje uma izjednačava sa praznim formama apriornog opažanja, suđenja i zaključivanja. Međutim, prvostepeno čisto ne može biti samo čisto po formi, nego i po sadržini. Samo čista volja može sjediniti čisto: opažanje, suđenje, zaključivanje  i istovremeno čistu misao, reč, osećaj, odluku i delo. Jedna ista vlastitost nije nužna samo pojedinačnu, večnu dušu ili ličnost čoveka i države u osnovi suštinskog, praktičnog uma nego i za sve opšte i nužne saznajne forme i sadržaje pojavnog, teorijskog uma.

 

Šta je to čisto u Kritici čistog uma

Već sam naslov Kritika čistog uma daje do znanja da kritičko stanovište poriče bilo kakvu mogućnost da čist um saznaje transcendentne ideje izvan okvira mogućeg iskustva. Ako je čista u prvostepenom smislu nepromenljiva, večno ista transcendentna istina u osnovi svih drugih istina, takva  istina se ne može nikako saznati  našim umom.

Šta  je, onda, u transcendentalno-kritičkom stanovištu  čisto u  drugostepenom smislu?

 Po Kantu,  samo opšte i nužne, nepromenljive,  iste prazne  forme čiste: čulnosti, čistog razuma čistog  uma, pre svih konkretnih opažaja, sudova, zaključaka našeg saznanja, mišljenja. Ništa opšte i nužno nepromenljivo, isto ne može se naći u samim predmetima,  nego samo u praznim formama našeg opšteg i nužnog načina apriornog: opažanja, suđenja i zaključivanja, identičnog sa opštim i nužnim transcendentalnim: opažajima, pojmovima, idejama.

 To jest, iako je i način našeg  empiričkog opažanja određen unapred, i stalno isti, opažaji tih  empiričkih čula (vida, sluha, mirisa, ukusa, dodira) nisu mogući bez afekcije predmeta na ta čula. Pored toga, kako se sadržaji empiričkih opažaja svaki čas menjaju, pa u empiričkoj čulnosti ništa ne može biti opšte i nužno, nepromenljivo, isto, pa samim tim ni samo po sebi „čisto.“

Međutim Kant, pored empirijske čulnosti, pretpostavlja opštu i nužnu transcendentalnu čulnost i opšte i nužne nepromenljive, iste transcendentalne opažaje spoljašnjeg i  unutrašnjeg: prostor i vreme. Za razliku od empiričkih čula (vida, sluha, mirisa, ukusa, dodira),  koja nužno traže afekciju predmeta za svoje opažaje, transcendentalna spoljašnja i unutrašnja čula ne traže nikakav sadržaj, afekciju predmeta za svoje opažaje, nego je u tim čulima sam opšti i nužan način spoljašnjeg opažanja (sama forma spoljašnjeg čula)  – prostor, istovremeno i čist opažaj spoljašnjeg, sam opažaj spoljašnjeg; kao što je i sam opšti i nužan način unutrašnjeg opažanja, samoopažanja (sama forma unutrašnjeg čula) – vreme,  istovremeno i čist opažaj unutrašnjeg, sam opažaj unutrašnjeg! 

To jest, u transcendentalnoj čulnosti opšta i nužna nepromenljiva, ista forma spoljašnjeg opažanja (prostor) je i istovremeno i sam opšti i nužni, nepromenljivi, isti spoljašnji opažaj, opažaj spoljašnjeg (prostor):  kao što je opšta i nužna nepromenljiva, ista forma unutrašnjeg opažanja, samoopažanja (vreme) i sam opšti i nužni, nepromenljivi, isti unutrašnji opažaj, samoopažaj, opažaj unutrašnjeg (vreme). I  kako su opšta i nužna transcendentalna čula istovremeno i nepromenljivi, isti,  opažaji spoljašnjeg i unutrašnjeg, ta čula–opažaji su apriorni – čisti.

Slično razlikovanju transcendentalne od empiričke čulnosti, Kant razlikuje transcendentalno i empiričko ja.

Ne samo da postoje razlike između svakog konkretnog ja  nego u svakom empipirijskom ja.  Do sadržaja empirijskog ja  može se doći samo iz  opažaja empirijskih čula,  a kako su ti sadržaji svaki čas menjaju, u takvom ja nema ništa opšte i nužno, nepromenljivo, isto, pa prema tome, pojedinačno, konkretno, empiričko ja ne može  nikako biti sintetička osnova za opšte i nužne saznajne moći i opšte i nužne sudove saznanja. Međutim, Kantovo transcendentalno-kritičko stanovište, pre sadržaja svakog  empiričkog ja koji se svaki čas menjaju, pa čak i pre sve logike, filozofije, sveg znanja, iskustva pretpostavlja opšte i nužno transcendentalno Ja, kao praznu formu razuma, identičnu sa čistim mišljenje, suđenjem, koja ne traži nikakve sadržaje empiričkih čula.

Kako je opšte i nužno, nepromenljivo, isto transcendentalno Ja, kao čista forma razuma, identično sa opštim i nužnim čistim: mislim, sudim, dajem pravila, određujem, sintetišem, spajam ono, kao najstarija sintetička osnova, stoji  ne samo u osnovi opštih i nužnih saznajnih formi ili opštih i nužnih saznajnih sadržaja,  nego i u osnovi konkretnog, pojedinačnog ja!

Doduše, iz transcendentalnog „Ja mislim,  sudim...čovek  ne zna ništa ni o svetu ni o sebi samom, sem da postoji. 

To jest,  „čisto“ je samo opšte i nužno Ja mislim, praosnovni sintetički identitet samosvesti kao čista forma razuma i prasintetička čulnost apriornog opažaja spoljašnjeg (prostor) i apriornog opažaja unutrašnje (vreme).

Na sličan način, kao što utemeljuje čistu čulnost, i čisti razum (praosnovno Ja mislim, sudim) Kant izvodi i čiste pojmove mišljenja, opšte i nužne načine mišljenja, suđenja– kategorije. Misli u našem razumu se svaki čas menjaju i ne postoje nikakvi empirički pojmovi, sudovi po sadržaju empiričkih čula, koji bi po formi i sadržaju bili opšti i nužni, nepromenljivi, isti. U našem razumu, mišljenju samo su nepromenljivi, isti opšti i nužni načini suđenja (prazne kategorije), i zato čisti.

Na kraju ni u našem umu ne postoje nikakve čiste same po sebi transcendentne ideje, nego je u umu čist samo apriorni način zaključivanja, identičan praznim formama opštih i nužnih zaključaka,  transcendentalnim idejama.

 

Komentar

 

U predgovoru Kritike čistog uma Kant kao moto cele svoje transcendentalno-kritičke filozofije iznosi svoju osnovnu postavku: “Do sada se pretpostavljalo da se sve naše saznanje mora upravljati prema predmetima... neka se jednom proba...da se predmeti moraju upravljati prema našem saznanju (pocrneo: T.N.).“[4] Zapravo, Kant se u svojoj moto rečenici sasvim pogrešno izražava i njegova osnovna postavka ovako izrečena uopšte ne  odražava tačno njegovo transcendentalno-kritičko stanovište!

Predmeti se nikako ne upravljaju prema našem saznanju,  jer saznanje, kao jedinstvo receptiviteta naših čula, afekcije predmeta na njih i spontaniteta naših razumskih moći (tačnije praznih formi subjektivnosti i slepih opažaja, objektivnosti) nije ono od čega se polazi nego tek ono subjektivno-objektivno jedinstvo do koga se dolazi! I u skladu sa osnovnim postulatima svoje transcendentalno-kritičko filozofije (praznih saznajnih formi naspram slepih čulnih sadržaja) Kant nikako ne može reći “da se predmeti moraju upravljati prema našem saznanju..,“  nego prema našim praznim saznajnim moćima! Prema tome, njegova moto rečenica je trebala da glasi: „Do sada se pretpostavljalo da se sve... [naše saznajne moći] moraju upravljati prema predmetima... neka se jednom proba... da se predmeti moraju upravljati prema... [našim saznajnim moćima].“

Samo tako izrečena ta moto rečenica izražava na pravi način njegov transcendentalno-kritički stav između racionalizma: prvostepenih transcendentnih ideja,  koje se mogu saznati samo umom (na koje se svode svi drugostepeni, pojmovi, sudovi  razuma ili trećestepeni opažaji čula),  i empirizma: prvostepenih opažaja čula (primarnih predstava iz kojih se izvode svi posredni pojmovi, sudovi, sekundarne ideje).

Njegov transcendentalizam  podjednako je kritičan prema racionalizmu i empirizmu: niti za njega postoje neke gotove „transcendentne“ ideje koje se mogu saznati umom bez ikakvih sadržaja čula,  niti gotove predstave bez praznih formi transcendentalne subjektivnosti. Umesto nepromenljivih i večnih ideje stoje  prazne forme čula, razuma, uma, kao opšti i nužni načini čistog: opažanja, suđenja i zaključivanja, a umesto gotovih predstava, neposrednih sadržaja čula, samo početni slepi opažaji.Saznanje je tek subjektivno-objektivno jedinstvo praznih formi– slepih sadržaja.

O Novaković Tomislavu

Tomislav Novaković je diplomirao filozofiju  na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živi i stvara u Čačku kao samostalni filozof.

više o autoru

Filozofija dana

Prirodna nauka koristi logiku kada opštim i nužnim zakonima objašnjava red, poredak sveta, a bilo kakav kosmički um, logos, za celovito jedinstvo materije–energije, po definiciji „objektivne“ nauke, isključuje već na početku!

Bez obzira što ne prihvata nikakav prauzrok izvan same prirode, da bi nauka uopšte bila nauka, ona neki neki jedinstveni logos mikro-makro sveta mora predočiti.

Ne radi se samo o tome da se našem objašnjavanju sveta ima pravo prigovoriti da je "antropocentrično", nego da li se bez neke (bilo kakve) jedinstvene logike za svu materiju–energiju–prostor–vreme–brzinu, sve oblike makro, mikro sveta, uopšte nešto suštinski  objašnjava!

Ako čovek (bilo koji živi stvor) ima (neku) „glavu“, zašto je ne bi imala i sva mikro-makrokosmička priroda u svakom svom delu, kao stvarajuće znanje po kome svaka stvar ili biće jeste to što jeste.

 

 Tomislav Novaković

Видео дана