Tomislav Novaković filozof

Subota | 04. Maj 2024.

Tomislav Novakovic

Metafizika srpskog jezika

Autor: Tomislav Novaković

Iako su slova A i E prvi samoglasnici, u srpskom jeziku ni jedna reč ne počinje sa tim slovima, već u najbitnijim rečima: Ja, Jesam, Jesti, Jeste,  Jezik, Jezgro, Jako, Jasno, Javno, Jaje,  Jede, Je.e, Jednako, Jedno, Jedan...uvek stoji J ispred A i E.


 

Metafizika srpskog jezika

 

NE SAMO DA U SRPSKOM JEZIKU NEMA NIJEDNE REČI KOJA POČINjE SA A I E, NEGO U NAJBITNIJIM REČIMA UVEK STOJI J ISPRED A I  E! [1]

 

U srpskom jeziku jaka veza od J ka A utemeljuje praosnovu Ja=Ja (jedne iste vlastitosti) a veza od J ka E najstarije je, jeste za svaku logičko-gramatičku vezu subjekta i predikata u svim rečenicama jezika ili pojmovima, sudovima  znanja.

Ja za početno jasno, javno, glasom javljanje, kuka jakog J (podjednako) ispred A i ispred E (ili barem nužno uz A i E).

Sa praosnovom je, da, jeste ili ne, nije se istinom izjednačuju jednaki, ili razlikuju nejednaki pojmovi.

Sasvim je očigledno da i ta prapočetna logičko-gramatička veza od jakog J ka A za samosvest i ka E za najstarije je, jeste bilo koje jednako istinom, isto, mora u osnovi svakog voljno-logičkog ili ontološkog jedan.[2]

Jasno početno Ja za javu, budnost glasom predstavljanje, javljanje. Praosnova  što ostaje u meni, staje, stoji ili se kroz najstarije je, jeste postavlja i nastavlja ispred mene da sastavlja i rastavlja svaki dalji pojam, sud. Kuka jakog voljnog  J ka A u nadlogičkom Ja i od J ka E u logičkom Je za prvu vezu u slovu, među slovima i svakom daljem znaku, uopšte artikulisanom zvuku za vezu slova u reči, reči u rečenici, ili svih rečenica u živom govoru, jeziku. Ta voljno–logička praosnova jedne iste vlastitosti je ono najstarije sjedinjujuće, ujedinjujuće, jedineće jedan ka mnoštvu svih ostalih misli, reči, osećaja. Ujediniti, sjediniti, jediniti, oslonac jakom početnom osom, osnovom od J ka A i E u Ja, Jedan, Jesam, Jesti, Jeste. Kuka prapočetnog J ka Ai E u praosnovnom Ja i praosnovnom Je najstarijom osom, osloncem kao iz ništa pre svega da drži, sadrži svako najmanje (bilo koje nešto)  i najveće (sve). Hvata, shvata, obuhvata sve u jednom i jedno u svemu, brzo jednom jakom osom, osnovom, osloncem, umećem uma u meni pokreće se i zaustavlja za tren.

Voljno početno J u Ja ili u Je (jeste) je ona kuka, veza žive reči, govora koja drži u jedinstvu sve reči, jezika. To jako, jasno voljno-sintetičko J ispred logičko, analitičkog A ili E znači da jedna ista vlastitost u srpskom jeziku ne utemeljuje samo hoću–neću, sve naše voljno odlučivanje, delovanje nego ili praosnovni identitet samosvesnog Ja mislim, svako je, jeste ili ne, nije u bilo kojoj vezi reči u rečenici ili u sudovima, zaključcima znanja. Svako je i svako da za pojam, sud, zaključak bilo koje (kakve, kolike…)  stvari, bića, pojave uvek podrazumeva neko starije je-da-n. A praosnova samosvesti traži jednu volju, voljno Ja, jednu jedineću istu vlastitost. Ta prasintetička osnova stoji pre svakog  suđenja i sve logike shvata, hvata, obuhvata u (z) jedno, za jedno–zajedno sve znakove, znamenja, značenja, znanja.

Jaka kuka  ispod svega za čvrsto stajanje, postajanje, postojanje, ostajanje svake stvari, pojmada suštinski rastavlja i sastavlja, nastavlja, postavlja hvata, shvata, obuhvata sve. Oslonac iza, ispred mene najstarije kuke, veze svake  čulnosti i svake svesti. Početna osa za čvrsto stavljanje, postavljanje, postajanje, nastajanje, ostajanje, opstajanje, stajanje, postojanje; da sjedinjuje, ujedinjuje najmanje i vascelo, vaseljensko, najveće.

Da li postoji neka praosnovna kuka, veza u živom govoru, jeziku da drži, sadrži sve živo, neživo? Ili, barem neko prapočetno slovo za praosnovu veze ostalih slova, reči u svakom govoru jeziku, iz starije čiste volje i jedne najstarije iste vlastitosti?

Opet, ako je to najstarije J praosnovna kuka veza svega, o koju se kači sve, oslonac čiste volje i jedne Ja=Ja iste vlastitosti za svaku misao, osećaj, onda prvo treba razjasniti tu praosnovnu kuku samog J u Ja i samogJ u Je, nužnu uz A i E, stariju od A i E.

Uopšte, svaka veza, smisao, pojam veze traži osnovu nekog starijeg jedinstva – jednog. Pre svega sintetičko voljno J pre analitičkog A za praosnovno Ja za praosnovu svake logičke veze predstava u pojmu, pojmova u sudu. J ispred A za jako glasom, jasno, javno početno Ja, za osnovu svakog je ili da kroz starije jedinstvo nekog jednog, jedan.

Slovo J kao kuka jake gustoće voljno-logičke sintetičke praosnove za najstarije Ja i najstarije Je, jeste živog jednog pre svakog drugog jedinstva iz čiste volje i jedne iste vlastitosti. Iz kuke J ka najsamostalnijim samoglasnicima A i E se u srpskom jeziku prvo utemeljuju najbitnije reči, a za njima dalje i svi ostali samoglasnici, suglasnici, artikulisani glasovi govora, sve reči jezika. Pre imena kukom J ka A prvom zamenicom Ja svoje jasno i glasno predstavljanje, javljanja, pa dalje sve najbitnije reči jezika: Jako, Jasno, Javno... Ili od J ka E u Je, Jeste, Jesam, Jedem,  Jedan, Jesti, Jezik, Jezgro.., Ili Ja i Je u jednoj reči Jaje. Ja  Je, jeste; ili Ja Jede, Jebe.

Na primer: iako su slova A i E prvi, osnovni samoglasnici, a slovo J suglasnik, u srpskom jeziku nema ni jedne reči koja  počinje na A i na E! Sa druge strane, mnoge reči počinju sa samoglasnicima: I, O, U.  Zašto je to tako?

Zato što  u osnovnim, takoreći, najbitnijim rečima, uvek stoji J ispred A i E, kao nužno na početku i bitnije od A i E!

Slovo J kao kuka ruke da sastavlja, spaja sve kuke glave, tela, svih udova. Oslonac u sredini jakog deset ruke, i dole noge ka glavi gore, jednom jedan. Ruka je, prsti, svo telo, udovi u kukama; stisak srca kao ruke, prima, uzima krv, drži i pusti. Drži se, sadrži sav sadržaj iz jedne prapočetne kuke od Ja ka A i E, hvata, shvata, obuhvata kao prstima ruke, sastavlja, spaja uz jedno, za jedno, zajedno. Sjedinjuje, ujedinjuje, povezuje najmanje i najveće sve. Praosnove kuke, veze kao iz ništa svega. Visi sa visine odozgo, drži se, kači, oslanja sve o Božijoj reči, ruci.

Praosnovna kuka oslonac u slovu J ili veza u slovu I. U srpskom prvo po starijoj osnovi kuke J oslonac iz ruke svakog uda pa glavi za jasno naglašeno početno voljno J pre logičkog A i E. To J ispred pa A i E naglašava  početak od čiste volje ka logici. Praosnovu čiste volje i jedne iste vlastitosti, sintetičkog Ja=Ja pre logičkog, analitičkog A=A. Osnova početnog J deset, jasno izražene volje srca, duše, ili početne kuke ruke, svakog uda ka ka glavi, jedinom, jedan. Jako početno, sintetičko J ispred A, sjediniti, jedini, ujediniti spojiti, a jako početno A ispred J, analitičko razdvajati, rastvarati,  rastavljati, razdvojiti...

U engleskom, na primer, obrnuto prvo I koje se čita kao Aj,  (dakle A pa J), ide se od A ka J, kao od logike ka volji. Od jednog razuma, glave, samosvesti ka volji srca, duše, tela. Kod Italijana, Nemaca sa  početnim slovom I za prvo lice Io, Ich na prvi pogled izgleda da se ne daje prednost ni jednoj strani. Ipak, sa samoglasnikom na početku to je, svakako, više naglašena  analitička strana razuma, svesti,

Takođe, u engleskom, italijanskom, francuskom… jeziku, npr. glagol imati je, uz osnovni glagol biti, jedan od osnovnih glagola za građenje rečenice. U srpskom jeziku glagol imati je sasvim običan glagol, kao i bilo koji drugi. Uz glagol biti, u srpskom jeziku je mnogo više bitno ono hteti, koje naglašava volju pre logike i u osnovi logike. Kod nas je biti mnogo pre  povezano sa voljom, hoću, voljnim hteti, nego sa imati. Zapravo, glagol imati u srpskom jeziku u svojoj etimologiji naglašava prvo imanje imena, da se zvanjem, imenom, imanjem, davanjem imena, imenovanjem praosnovne vlastitosti drže u duhovnom vlasništvu, sabiraju, biraju, prizivaju same stvari ili svi događaji, doživljaj u celovitom jeziku, pozivaju u celovitom jeziku

Imanje prvo naglašava imanje imena i imenovanjem, zvanjem duhovno zvanje s kojim se sa svim ostalim rečima zovu, pozivaju po imenu sve stvari, događaji, doživljaji, sva značenja, znanja, imaju sve reči jezika, drže skupoceno skupa u sećanju, pamćenju, zamišljanju ili budućem odlučivanju, delovanju…

U srpskom jeziku pre onog loglogičkog slobodno voljno u predlogu predlaže sa: u, iz, na, za, od, pod, po, pre, pred, pri, s (sa)... u živom jeziku: uložiti, izložiti, naložiti, založiti, odložiti, položiti, podložiti, slog, sloga, složiti, presložiti, predložiti, priložiti, razložiti… ili imenice: ulog, izlog, nalog, zalog, predlog, slog, razlog …

Drži se, uzima rukom, sastavljaju prsti u stisak. Hvata, svata, obuhvata, rečima, slovima, istinom, jasnim znakom, znacima, znanjem. Počinje predstavom,  pa dalje imenom, rečima, pojmom, drži, sadrži mislima, osećajima ujednoj volji, svesti sve. Jaka, jasna misao, osećaj kroz upečatljiv utisak, otisak, trag koji se pamti, ne zaboravlja. Početna kuka, znak da drži, sadrži, jedini, spaja sve. Kuk u sredini tela, kuka, veza udova gore i dole ili unapred i unazad  ka  svemu unazad i svemu unapred.

Sastavlja ukusom mnoštvo različitih, čak suprotnih stvari, jaka, jasna iz deset početna kuka ruke, svakog uda ili čula ka glavi, svesti, ukusnom jednom, jedan. Jede se, sastavlja duhom, telom, mislima, osećajima, sjedinjuje u jedno sve različito, raznovrsno mnoštvo u ukusno jeste. Može se jesti telom, duhom pa zato jeste, prima u telo, dušu, proverava čulima, osećajima, mislima dali je sve različito, suprotno sastavlja u ukusno,jedno.

Shvata se, hvata, obuhvata, drži, sadrži kukom J kao rukom i svakim svakim udom, ili čulima, osećajima sav različiti sadržaj kroz deset, ka gore glavi, sastavlja u ukusnom jednom, jedan, sabira, bere, bira duhom, telom u jednoj slobodnoj vlastitosti.

Mirisom istine i ukusom ljubavi duh u jedinstvu sa telom, misao jedno sa osećajem, reč jedno sa životom.

Sveto jedno, jedosmo, jesmo, i upijasmo istinu, pismo, pismo za otkrivanje, otkrovenje.

Jesti najviše jeste, nadumno ukusno jedno nad svakim mestom,  vremenom.

Jede se iz najtvrđeg–najmekšeg, zuba–jezika. Je početno jesi ti u jesti, potvrda, takođe zubima i jezikom za svaku tvrdnju da jeste.

Jaka osa, oslonac od deset ka ukusnom, jednom, jedan da hvata, shvata, obuhvata početnom kukom J kao prstima ruke da ključnim slovima, rečima drži sva ostala slova, reči, sadrži sav sadržaj. Za spoj slova u rečima, reči u rečenici kojima se vežu, povezuju poimaju ključni pojmovi, imena u živom jeziku. Ujedinjuje, sjedinjuje, spaja iz jake, jasne ose, osnove kuke početnog J ka A u Ja, i J ka E u Je, Jesam, Jeste.

Iz kuke deset (J) oslonac zavetnog uda, imena za jedno od ruke ka  glavi. Jako deset od duha, duše, tela (misli, osećaja, svakog čula), ka jedinom, jednom nadumno ukusnom Bogu.

Jeste, jer je iz svih strana ukusno, jedno. Jakom osom, osnovom mirisa istine i ukusa u ljubavi.

Rodilo se kad je rodilo, sazrelo istinom za večno jeste, dalo duhovni rod koji se zauvek može jesti.

Ključ u ruci, ramenu, mišici od levog ka desnom svih mišića, misli, osećaja, mišljenja, kroz vatru, vodu ispitano, ključa, vrelo, vri, okret od van ka unutra za telo i duh, jesti ukusno jeste.Početno seme za zreo na kraju rod.

Vrata u vratu, glasu, reči suženje ka glavi, završna žetva, srp istine, svrha vrha, kruni se u kruni.

Plodna kuka od deset prstiju ruku, svakog uda ka gore glavi, jedinom jedan. Ukus  za srce, usta, telo i duh.

Jako ugrizom od sve snage desni, zuba, jezika, svih uglova glave, tela, od misli, čela kao kose gore u nepokretnoj vilici i svih osećaja srca u sredini tela ili donjih udova iz donje vilice, brade. Ukusno jedno iz duha, tela, gornje, donje vilice, gornjih, donjih udova,  jako od čela do usta, kose, brade, vilično, lično.

Drže se zajedno, sadrže u jednom, hvataju, shvataju, obuhvataju sklopovi glave, tela, svih udova. Početak od lobanje kičmom, oslonac svake veze trupa, gornjih, donjih udova. Veze mozgom, živcima svih čula, organa, srca, krvotoka, svih udova, različitih oseta tela. Iz jedne volje veza najraznovrsnijih misli, osećaja, reči, odluka, dela.

Jedno od dvoje po osnovi venčanog uda, imena iz zavetnog deset za zreo rodu kruni ukusnog jednog, jedan. Kuk na sredini tela naspram ramena gore spaja i razdvaja gore i dole, napred i nazad.

Kruna istine za presto ljubavi, jak oslonac  da poveže unapred–unazad, gore–dole u jednom.

Kuka donjeg uz gornje, deset na rukama nogama svih udova uz gore glavu jednom jedan u punoj sili tela i duha. Suženje u struku za uspravno, ispravno pravo celo telo ka glavi, čelu. Jasno odvojen palac, i prsti ruke, ka glavi, čelu od svega živog posebna  struka ruke na zemlji čoveka ka glavi da hvata, shvata, obuhvata, sastavlja sve.

Duh istine odozgo iz savršene volje Božije beskrajno viši, dublji, širi od svake mašte, iznad svake mašte. Isus kaže: “Nijedan između rođenijeh od žena nije izašao veći od Jovana krstitelja; a najmanji u carstvu nebeskome veći je od njega… “A od vremena Jovana krstitelja do sad, carstvo nebesko na silu se uzima  i siledžije dobijaju ga… Ako hoćete verovati, on  je Ilija što će doći”[3] Krsna voda uz duh za osvećenje ipo mirisu istine i ukusu ljubavi jedinstvo ljudskog i Božijeg. Počelo, iz večnosti čelo Duha odozgo... Blagovesti, pa Božić, Krštenje, Preobraženje, Raspeće, Vaskrsenje; Vaznesenje pa Pedesetnica.



[1]Ovo je samo deo šireg rada Metafizika jezika na ovom sajtu: www.filozof.rs  

[2]  J ispred A  i E postoji u mnogim slovenskim jezicima, ali samo u srpskom jeziku nema nijedna reči  na A i E.

[3]Sveto Pismo, Jevanđelje po Mateju, gl. 11. stih. 11, 12, 14

 

O Novaković Tomislavu

Tomislav Novaković je diplomirao filozofiju  na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živi i stvara u Čačku kao samostalni filozof.

više o autoru

Filozofija dana

Prirodna nauka koristi logiku kada opštim i nužnim zakonima objašnjava red, poredak sveta, a bilo kakav kosmički um, logos, za celovito jedinstvo materije–energije, po definiciji „objektivne“ nauke, isključuje već na početku!

Bez obzira što ne prihvata nikakav prauzrok izvan same prirode, da bi nauka uopšte bila nauka, ona neki neki jedinstveni logos mikro-makro sveta mora predočiti.

Ne radi se samo o tome da se našem objašnjavanju sveta ima pravo prigovoriti da je "antropocentrično", nego da li se bez neke (bilo kakve) jedinstvene logike za svu materiju–energiju–prostor–vreme–brzinu, sve oblike makro, mikro sveta, uopšte nešto suštinski  objašnjava!

Ako čovek (bilo koji živi stvor) ima (neku) „glavu“, zašto je ne bi imala i sva mikro-makrokosmička priroda u svakom svom delu, kao stvarajuće znanje po kome svaka stvar ili biće jeste to što jeste.

 

 Tomislav Novaković

Видео дана