Čista volja u Kantovoj kritici čistog uma/Načela praktične logike – predavanje na Kolarcu 31. maja 2011. God.
Autor: Tomislav Novaković
Nije suština čiste subjektivnosti pre svake objektivnosti u pojavnom okretu teorijskog uma, koji u čistom "Ja mislim" sjedinjuje prazne forme: čula, razuma, uma i slepe sadržaje, utemeljujući tako sve naše saznanja u okviru mogućeg iskustva, već u suštinskom okretu čiste volje praktično-moralnog uma, koja u slobodnoj vlastitosti ne utemeljuje samo naše slobodno odlučivanje, delovanje praktično-moralnog uma nego i čisto "Ja mislim " i svaku: logičnost logike, saznatljivost saznanja i opštu i nužnu istinitost istine teorijskog uma!
KANTOVO ČISTO JA I LOGIKA
Po Kantu, bilo koji sud, bez obzira da li se on sagledava po neprotivurečnoj forme ili neprotivurečnom sadržaju, nije sud o samoj stvari po sebi, nego samo sud za nekog (za nas), za neku subjektivnost.
Ne samo da sve naše saznanje i mišljenje zavise po čistoj formi od naših: čula, razuma, uma po sadržini od predmeta saznanja koji se saznaju, već i sama logika i svi njeni zakoni.
Sva objektivnost (slepi sadržaj) pretpostavlja prazne saznajne forme (čiste subjektivnost).
Zato svu: logiku, nauku, filozofiju, sve naše saznanje i iskustvo utemeljuje u praosnovnom: Ja mislim, prasintetičkoj svesti o sebi u samosvesti.
Kant kaže: [...] „tako je sintetičko jedinstvo apercepcije najviša tačka s kojim treba dovesti u vezu celokupnu upotrebu razuma, čak i celu logiku, a posle nje i transcendentalnu filozofiju; ova moć jeste upravo sam razum.”[5]
To znači da logičko-analitički identitet A=A u osnovi svake da, jeste ili ne, nije istinite veze subjekta i predikata u sudovima znanja i sva čista logika i transcendentalna filozofija, uopšte sva (pojavna) objektivnost, počiva na najstarijem sintetičkom jedinstvu: Ja mislim, sudim, čistoj subjektivnosti, praosnovnom (Ja=Ja) identitetu samosvesti.
Svakako da je Kant, nakon te osnovne tvrdnje: da se sav: razum, logiku, transcendentalna filozofiju mora dovesti u vezu sa praosnovnim "Ja mislim", bio dužan da razmotri taj ključni odnos između praosnovnogJa mislim i logike (osnovnih logičkih zakona). Međutim, on taj odnos ne razjašnjava ...
I zato ono suštinsko što kod njega nedostaje nije "transcendentalna dedukcija kategorija", nego mnogo pre te drugostepenog odnosa između čistog "Ja mislim" , kao osnovne forme razuma i logičkih kategorija, što ne razjašnjava tu, daleko bitniju, prvostepenu vezu između "Ja mislim" (sintetičke praosnove samosvesti) i analitičke logike (osnovnih logičkih zakona).
Komentar: Iako su za njega prostor i vreme kao čiste forme–opažaji spoljašnjeg i unutrašnjeg čula ne samo "uslovi mogućnosti iskustva i samih predmeta iskustva" on je mnogo pre bio dužan da iz praosnovnog "Ja mislim", najstarije prasintetičke praosnove samosvesti, dedukuje prvostepene logičke zakone, nego da iz apriornih čula–opažaja prostora i vremena "transcendentalnom dedukcijom" drugostepene logičke kategorije usmerava na moguće iskustvo.
Zato će se u daljem izlaganju u ovom radu upravo razjasniti ta ključna veza najstarije sintetičke osnove subjektivnosti i same čiste logike (logičkih zakona).
Pokazati da sve čiste saznajne forme: čiste čulnosti, čistog razuma, čistog teorijskog, pojavnog uma, pretpostavljaju ono najstarije čisto: nadsaznajnu čistu volju i nadsuštastvenu slobodnu vlastitost suštinskog praktično-moralnog uma.
I nasuprot pojavnog okreta čiste: čulnosti, razuma, teorijskog uma u osnovi saznajno-pojavne nauke, iz suštinski okret čiste volje u osnovi praktično-moralnog uma i načela praktične logike.
LOGIČKI ZAKON IDENTITETA I SINTETIČKA PRAOSNOVA SAMOSVESTI
Iako je suština samosvesnog samoidentiteta Ja=Ja, nalik identitetu A=A, Kantov transcendentalizam ne može nikako iz logičko-analitičkog identiteta A=A utemeljiti praosnovni identitet Ja=Ja svesti u samosvesti, nego samo obrnuto; tek iz prasintetičkog identiteta Ja=Ja, svesti o sebi u samosvesti (jednake, iste sa sobom) – logičko-analitički identitet A=A u osnovi svakog: pojma, suda, zaključka i sa njim "svu logiku, sve znanje iskustvo."
Čim kaže: [...]„ja mogu sebi da predstavim analitičko jedinstvo, samo na osnovu jednog mogućeg sintetičkog jedinstva, koje se zamišlja kao prethodeće,”[6]očigledno da logičko (analitički) identitet A=A mnogo pre traži najstariju sintetičku praosnovu samosvesti, nego što, obrnuto, praosnovni sintetički identitet samosvesti, traži logičko-analitički identitet A=A.
Da bez apriorne sintetičnosti samosvesnog Ja=Ja, jednakog, istog sa sobom, nema ni analitičko-logičkog A=A, jednakog, istog za svako je–da–jeste u istinitim pojmovima, sudovima, znanja.
Zato i sam tvrdi da sva analitička i neprotivurečnaa da–ne, jeste–nije A=A logika u izjednačenju subjekta i predikata, uopšte, sva pojavna subjektivnost, počiva na najstarijem sintetičkom:Ja mislim, sudim, jednom neprotivurečnom, istom Ja=Ja, čistoj subjektivnosti.
Kada bliže objašnjava praosnovno sintetičko jedinstvo apercepcije, Kant kaže: „Ja sam, dakle, svestan identičnog Ja (Selbst), s obzirom na raznovrsne predstave koje su mi date u opažaju, jer ja ih sve nazivam mojim predstavama i one sačinjavaju samo jednu predstavu,“[7]
Međutim Kant nikako ne može biti svestan jednog identičnog Ja, s obzirom na raznovrsne predstave koje su mu date u opažaju – jer bi to bilo u potpunoj suprotnosti sa njegovim transcendentalnim utemeljenjem čiste svesti u samosvesti pre svakog slepog sadržaja opažaja – nego samo obrnuto: samo može biti svestan svih raznovrsnih predstava koje su mu date u opažaju s obzirom na jedno identično Ja!
I zato i kaže da je "Ja mislim", "sintetičko jedinstvo apercepcije najviša tačka s kojim treba dovesti u vezu celokupnu upotrebu razuma, čak i celu logiku, a posle nje i transcendentalnu filozofiju; ova moć jeste upravo sam razum" i iz te njegove čiste forme sintetički razum postavlja pre analitičke logike i uzima za praosnovu za svake je, jeste ili ne, nije saznajno-logičke sinteze: opažaja u pojmu, pojmova u sudu, sudova u zaključku...
Međutim ta čista forma razuma: "Ja mislim" (i sa njom i sva A=A analitička logika) tek u starijem nadlogičkom (predlogičkom), nadsaznajnom (predsaznajnom) Ja=Ja samoidentitetu ima utemeljenje!
Samo iz jednog sintetički najstarijeg identiteta Ja=Ja on može biti svestan da sve raznovrsne predstave koje su mu date u opažaju, kao njegove predstave, sačinjavaju jednu predstavu...
Međutim, iako je očigledno da samo iz praosnovnog identiteta Ja=Ja (svesti o sebi u samosvesti) sve raznovrsne predstave sačinjavaju jednu predstavu, i da je taj praosnovni sintetički identitet samosvesti stariji od čiste, apriorne sinteze predstava u pojmu, pojmova u sudu znanja, da se ne može nikako svesti na nju, izjednačiti sa njom, već sintetički stariji samoidentitet Ja=Ja tek omogućava logičko-analitički A=A identitet i apriornu sintezu predstava u pojmu za istinito izjednačenje subjekta i predikata u sudu znanja, Kant već u sledećoj rečenici praosnovno sintetičko jedinstvo apercepcije (Ja mislim, svest o jednom identičnom Ja, čistom, istom u svakoj svesti), koje je starije od sve logike, sveg znanja iskustva", svodi na nužnu (saznajno-logičku) apriornu sintezu svih raznovrsnih predstava u pojmu, ili raznovrsnih pojmova u sudovima znanja!
„A to znači isto što i reći da sam ja svestan njihove nužne sinteze a priori, koja se zove praosnovno sintetičko jedinstvo apercepcije, pod kojim stoje predstave koje su mi date, a pod koje one moraju da se podvedu pomoću jedne sinteze.“[8]
Međutim, praosnova te čiste (apriorne ) veze, spoja u osnovi logičko-analitičkog identiteta za sve predstave u pojmu ili pojmove u sudu nikako ne može biti ni sintetička, niti biti po sebi, već očigledno pretpostavlja jedno starije sintetičko, samoidentično nadsaznajno i nadlogičko Ja, koje nikako nije samo čista: sinteza, veza, spoj (niti se može svesti na čistu saznajno-logičku: sintezu, vezu, spoj) nego tek omogućava svaku: sintezu vezu, spoj...
Kada kaže: “[...] praosnovna apercepcija [...] predstavlja onu samosvest, koja, pošto proizvodi predstavu ja mislim koja mora moći da prati sve ostale predstave i pošto je jedna i ista u svakoj svesti, ne može dalje da se izvede ni iz jedne predstave,“[9] to na prvi pogled izgleda da jedno isto Ja mislim, kao praosnovno sintetičko jedinstvo samosvesti, ne utemeljuje samo mogućnost predstavljanja (svaku empiričku predstavu), nego i svaku empiričku svest. Da kao apriorna (čista) veza, spoj pre svih kategorija i sadržaja utemeljuje sve objektivne sinteze: predstava u pojmu, pojmova u sudu, sudova u zaključku...
Međutim, ako praosnovna apercepcija predstavlja onu samosvest koja proizvodi čak i jednu čistu, istu predstavu Ja mislim, očigledno da je čak i praosnovno mislim moguće tek po starijoj svesti o sebi u samosvesti i jednom identičnom Ja.
To znači da praosnova samosvesti i jedno identično Ja nisu utemeljeni iz jednog čistog, istog "Ja mislim", nego i čak apriorno čisto, isto Ja mislim i najstarija svest o sebi u samosvesti u jednom identičnom Ja (Ja=Ja)!
U svakom slučaju, ako se u praosnovnom Ja mislim, ono čisto "mislim", može zameniti sa čistim: sudim, dajem pravila, određujem, sintetišem, spajam, očigledno da se starije identično Ja=Ja ne izvodi iz svojih zamenljivih pod određenja, pa čak ni iz onog prvostepenog: mislim, koje bi tu trebalo biti neka hipotetička praosnova prve apriorne (čiste): sinteze, veze, spoja ka svim kategorijama za sve moguće: pojmove, sudove, zaključke saznanja, nego da se mnogo pre i samo čisto mislim i sva njegova zamenljiva pod određenja čistog: sudim, određujem, dajem pravila, sintetišem, spajam utemeljuju iz onog sintetički najstarijeg i nezamenljivog: čistog, istog Ja=Ja!
U daljem tekstu ćemo pokazati da spontano Ja: mislim, sudim, dajem pravila, određujem, sintetišem, spajam... kao i čista čulnost, čist razum, čist teorijski, kriutični um u svom najstarijem sintetičkom utemeljenju ne pretpostavljaju samo jedno identično Ja (opštelogičko Ja=Ja), nego predpojmovnu i predsaznajnu samokritičnu čistu volju i jednu samoočiglednu nadsaznajnu, nadpojmovnu istu vlastitost.
VOLjNO I LOGIČKO JA
U Kritici čistog uma, opšte i nužno Ja mislim (za sve pojavno naučno saznanje) je prvostepeno, a pojedinačno, empiričko Ja sporedno i drugostepeno...
U Kritici praktičnog uma, slobodno, voljno Ja (za sve moralno odlučivanje, delovanje) je suštinsko i prvostepeno, a sve pojavno saznanje drugostepeno...
U svakom slučaju, čisto Ja mislim, sudim, kao prazna forma razuma, nadlična čista subjektivnost, kao čista, apriorna sinteze, spoj pre svih slepih sadržaja je u osnovi svakog saznajno-logičkog: pojma, suda, zaključka pojavnog iskustvo, kod njega je lišena svake volje, vlastitosti...
Opet, kako ta sintetička praosnova samosvesti može biti samo opštelogička, nadlična, kada je samosvest, prvo svest o sebi, o svom pojedinačnom, konkretnom, ličnom Ja!?
Ako Ja nije vlastito Ja, zašto bi se uopšte zvalo Ja, bilo Ja?
Jedino iz čiste volje i jedne iste vlastitosti svog konkretnog, pojedinačnog ja čovek ima jedinstvo u sebi, jednu vlast u sebi, svest o sebi, samosvest.
Samo jedna konkretna i pojedinačna ista vlastitost može biti najstarija sintetička praosnova opštelogičkog Ja mislim, sudim, sastavljati sve predstave u pojmu, pojmove u sudu, sudove u zaključku...
Šta drugo može utemeljiti jedinstvo logike, filozofije, razuma, uma, sveg znanja, iskustva stajati u osnovi jedinstva logike, zakona logike?
Svest o sebi, je samo kao čista, neprotivurečna volja jednog (najkonkretnijeg, najvlastitijeg) istog Ja=Ja, sa jasnim da–ne, jeste–nije sintetička, a sapraznim logičkim A=A – analitička!
Upravo ta predlogička, predsaznajna Ja=Ja (nadlogička, nadsaznajna) ista vlastitost nosi u najvišem jedinstvu čiste volje neprotivurečno i identično opštelogičko A=A u svim: pojmovima, sudovima, zaključcima znanja.
Kant kaže: [...] “analitičko jedinstvo apercepcije moguće je samo pod pretpostavkom nekog sintetičkog jedinstva njenog.”[10]
Iako vidi da čisto Ja ne može nikako biti samo logičko, on ne vidi da samo zato to to najstarije sintetičko jedinstvo prvo pripada jednoj Ja=Ja nadlogičkoj istoj vlastitosti, jednom nadsaznajnom voljnom Ja, opštelogička A=A (analitički identitet), sa praosnovnim "Ja mislim", sudim... za sve saznanje i celokupno iskustvo ima utemeljenje!
Čista volja i jedna ista vlastitost nije samo ona najstarija sintetička osnova ne samo svega praktičnog odlučivanja, delovanja, nego i jedinstva: čistog razuma, logike, apriorne sinteze praosnovnog Ja: mislim, sudim u osnovi svakog: pojma, suda, zaključka našeg saznanja, iskustva!
Čista volja i jedna Ja=Ja ista vlastitost nosi jednu logiku, jedinstvo logike i svaku je-da, jeste ili ne, nije vezu u pojmovima, sudovima znanja, a ne čista logika i opštelogičko Ja jednu istu vlastitost.
Ako već kaže: „Sve moje predstave moraju ma u kom datom opažaju da da stoje pod onim uslovom pod kojim ih ja jedino kao moje predstave mogu pripisati identičnom ja“,[11] ovo posebno dva puta "moje" naglašava da se samo Ja i samo mislim samo može utemeljiti u voljnom samoidentitetu Ja=Ja.
Nije suština da neko obezličeno, obezvoljeno, samo logičko Ja, kopernikanskim okretom utemelji opšte i nužno naučno saznanje u okviru mogućeg iskustva, kroz čistu subjektivnost svu pojavnu objektivnost i transcendentalnom, kritičkom metodom raskine sa shvatanjima i vrednostima tradicionalne metafizike, gde je kroz nekritičku objektivnost najstarija sintetička osnova subjektivnosti bila u drugom, trećem planu, nego da se najstarija sintetička osnova čiste subjektivnosti uvede u problem na pravi način
Da pokaže da samo sintetičke osnove čiste volje, jedne iste vlastitosti, jednog voljnog Ja, suštinskim kopernikanskim okretom praktično-moralnog uma, može utemeljiti ne samo sve naše čisto odlučivanje, delovavanje, nego i samu logiku, čisto, istovetno, isto, "logičko"Ja i sve naše pojavno saznanje teorijskog uma.
PRE SVIH SAZNAJNO-LOGIČKIH RAZLIKA, SUPROTNOSTI U SUDOVIMA ZNANjA TREBA UTEMELjITI SAMU OSNOVU DA–NE, JESTE–NIJE.
Na čemu počiva sama logika, praosnova afirmativnih ili odrečnih sudova da, jeste ili ne, nije istosti, jedinstva naspram razlika, suprotnosti, nejedinstva?
Problem se može i drugačije postaviti: da li su zakoni: identiteta, neprotivurečnosti, isključenja trećeg pa i samo jedinstvo logike, jedna logika, jednologičnost, mogući bez logike jednog?
Da li je sva logika, zapravo logika jednog?
Da li je svako je–da–jeste utemeljeno u nekom je-da-n?
Sve kategorije kvaliteta (šta je nešto), kvantiteta (koliko je nešto), relacije (u kom odnosu je nešto) i modaliteta (kakvo je nešto) za bilo koji, kakav pojedinačni, poseban ili opšti pojam, sud, zaključak, podrazumevaju neko starije jedan, kao što analitički logika podrazumeva sintetičku filozofiju ili metafiziku...
Kada Parmenid kaže: "Biće jeste, nebiće nije", on očigledno biće (ono biti) potvrđuje sa starijim jeste. A jeste (u osnovi je, i da) sa (nekim) najstarijim jedan.
Nema dva bivstvovanja, nego je bivstovanje jedno i jedan je bivstvovanje.
Je–da je izjednačeno sa je-da-n, potvrđeno u nekom najstarijem jedan.
Jedna logika može biti samo logika jednog.
I za Heraklita je logos jedno i jedno logos.
Sve je jedno i jedno je sve.
Hegel, takođe, logikom jednog, jednom logikom, svu objektivnost svodi na jednu apsolutnu (Božiju) subjektivnost.
Protivurečnosti su samo unutrašnje razlike, suprotnosti unutar jedne apsolutno logične ideje.
I po toj apsolutnoj logici jednog, jednoj apsolutnoj logici izjednačuje na početku biće i nebiće.
Ipak, pre nego što izjednači u prapočetnom postajanju, bivanju biće i (ništa) nebiće, treba da utemelji samo da–ne, jeste–nije.
Međutim, ako izjednači da i ne, jeste i nije, ti istovetni–protivurečni pojmovi bića–nebića gube smisao, kao i prapočetak njegove dijalektičke logike.
Kant ne prihvata Parmenidovo logičko-ontološko izjednačenje jednog i bivstvovanja. Da jedna logika mora biti logika jednog.
Zato ispred svakog da–ne, jeste–nije (i kategorija logike) i svih: pojmova, sudova, zaključka našeg saznanja, mišljenja postavlja starije "Ja mislim"; prosnovno sintetičko jedinstvo samosvesti.
Po njemu, najstarije sintetičko jedan, za svako je i da može biti samo jedna svesti o sebi, praosnovni identitet samosvesti.
Bilo koje je, da, jeste, jednako, isto za jedinstvo predstava u pojmu, pojmova u sudu, sudova u zaključku u izjednačenju subjekta i predikata, zahteva pretpostavlja taj najstariji sintetički identitet, svest o sebi u samosvesti; pa i sama logika: zakon identiteta i zakon neprotivurečnosti...
Za logičke zakone neprotivurečnosti i identiteta mora se prethodno utemeljiti afirmacija i negacija...
Međutim prazno, opštelogičko, tanscendentalno "Ja mislim"ne može nikako utemeljiti afirmaciju i negaciju nužne za logički identitet A=A i logičku neprotivurečnost
Samo čista volja i jedna sintetički najstarija ista vlastitost može biti praosnova ne samo za da–ne, jeste–nije nego i za svako šta, kako, koliko, zašto jeste...
A sama predmislena, predsaznajna čista volja i nadmislena, nadlogička ista vlastitost ne može se svesti na bilo koje, kakvo ovo ili ono.., objašnjavati bilo kakvim ovim ili onim...nečim, nego doslednom negacijom bilo kojeg ovog, onog ičeg mora ići do slobodnog ništa, ničeg, da bi utemeljila afirmaciju bilo kojeg: šta, kako, koliko, zašto... nečeg!
SAMO U ČISTOJ VOLjI I JEDNOJ SINTETIČKI NAJSTARIJOJ VLASTITOSTI LOGIČKI ZAKONI IMAJU SVOJE UTEMELjENjE
Dakle, iako je praosnovno sintetičko jedinstvo svesti (pre sve logike, filozofije, svega saznanja, iskustva) neodvojivo od jednog predsaznajnog, predlogičkog Ja, predsaznajne, predlogičke čiste volje i nadsaznajne, nadlogičke iste vlastitosti, Kant samosvesno Ja=Ja saznajno-teorijskog, pojavnog uma ne utemeljuje u čistoj volji i jednoj istoj vlastitosti suštinskog praktično-moralnog uma.
Međutim, upravo je ta jednovoljnost sintetički starije čiste volje i jedne sintetički najstarije iste slobodne vlastitosti suštinskog praktično-moralnog uma ono suštinsko jedineće, objedinjujuće u prasintegičkom Ja mislim saznajno-teorijskog pojavnog uma.
Svi saznajno-pojavni zakoni analitičke logike razuma, teorijskog uma svoje imaju svoje utemeljenje i jedinstvo iz sintetički starije čiste volje i najstarije vlastitosti praktične logike suštinskog praktično-moralnog uma.
"Praosnovni" spontanitet svesti, jedno logičko Ja mislim, sudim, tek iz jedne iste vlastitosti, jednog voljnog Ja ima utemeljenje...
Jedna svest, naše logičko Ja, jednologičnost (i sva tri osnovna logička principa), je utemeljeno u istoj vlastitosti, čistoj volji, jednovoljnosti, jednom voljnom Ja.
Jedna ista vlastitost kao najstarija čista subjektivnost pre sve objektivnosti stoji u praosnovi samosvesti, sve logičnosti logike i sveg saznanja, iskustva.
Ne utemeljuje opštelogičko Ja naše pojedinačno Ja, jednu istu vlastitost, nego obrnuto, pojedinačno Ja, jedna ista vlastitost, opštelogičko Ja.
Jedna (Ja=Ja) sintetički najstarija ista vlastitost, u čijem osloncu stoji čista, ista volja, nosi logičko-analitičku istost A=A, a ne obrnuto.
Nema čovek svest o sebi, svome Ja=Ja, svojoj stalno istoj vlastitosti kroz analitičku, opštelogičku istost A=A, nego tek iz svoje pojedinačne iste Ja=Ja vlastitosti ima opštelogičko Ja i zna za opštelogičku istost A=A!
Time je jasno pokazano da formalna logika u svojoj sintetičkoj osnovi već podrazumeva praktičnu logiku!
Tako je zakon neprotivurečnosti utemeljen u čistoj volji, koja najstarijom prasintetičkoj osnovom jedne iste vlastitosti omogućava sintetičko jedinstvo opažaja u pojmu, pojmova u sudu, sudova u zaključku.
Zakon identiteta je, takođe, utemeljen u jednoj istoj vlastitosti, koja praktičnom logikom sastavlja misao sa osećajem, reč sa delom, kao glavu sa telom, istinu sa životom.
Svakako, i zakon isključenja trećeg, kroz da–ne, jeste–nije, hoću–neću, za jasno odlučivanje, suđenje, delovanje, ima utemeljenje tek iz čiste volje, koja spontano misli, sudi, sintetiše, određuje, spaja... kao i slobodno odlučuje, dela.
To iz samog sebe, po sebi, upravo znači po svojoj volji, volji svoga Ja, iz čiste volji jedne slobodne vlastitosti, jednog slobodnog Ja.
JEDNA ISTA VLASTITOST PRE SVAKOG JE–DA–JESTE[12]
Kako to živo jedno u nama ima najviše jedinstvo – jednu istu vlastitost?
Da li objektivna je–da–jeste veza jednog i drugog pojma po nekom najstarijem sintetičkom sudu znanja utemeljuje prasintetičku praosnovu Ja=Ja, čiste svesti u samosvesti, ili jedno isto konkretno Ja=Ja, svako je–da–jeste jedinstvom jednog i drugog pojma istinu, istost u objektivnom sudu znanja?
Svakako, da je svaka je–da–jeste ili ne–nije veza predstava u pojmu, pojmova u sudu, ili sudova u zaključku, moguća tek po jednoj samoočiglednoj Ja=Ja vlastitosti, pre bilo koje veze svojstava u jednoj stvari, ili veze predstava u jednom pojmu, ili subjekta i predikata u jednom sudu ili sudova u jednom zaključku...
Svest o jestastvu, kao i svaka je–da–jeste veza subjekta i predikata u bilo kojem sudu, zaključku saznanja je utemeljena je u jednom nadsaznajnom Ja=Ja konkretnom subjektu, a ne obrnuto: svest o jednom i istom konkretnom Ja=Ja subjektu, u je–da–jeste vezi više pojmova, pri izjednačenju subjekta i predikata u bilo kojim istinitim sudovima znanja.
Svako je, jeste se oslanja na jedno pojedinačno i konkretno isto Ja=Ja stajanje, ostajanje, postojano postojanje.
Pre nego što iz onog "Ja mislim" „samo znam da postojim,“ ja iz čiste volje jedne konkretne i pojedinačne Ja=Ja iste vlastitosti, što ostaje jedna ista u promeni, staje, stoji, znam za svako je, da, jeste objektivno jedinstvo u: opažaju, pojmu, sudu, zaključku – postojano postojanje.
Samo jedna konkretna i pojedinačna ista vlastitost može biti ona najstarija sintetička svepodležuća osnova svakog je, da, jeste ili ne, nije objektivnog jedinstva opažaja u istinitom pojmu, pojmova u istinitom sudu, sudova u istinitom zaključku saznanja.
Na prvi pogled izgleda apriorna veza je–da–jeste u sudu nekog užeg ka širem pojmu, utemeljuje vezu subjekta i predikata...
A zapravo, ta najprostija je–da–jeste ili ne, nije veza za sve-jedno–jedno-sve tek kroz čistu volju i jednu sintetički najstariju vlastitost ima utemeljenje.
Tu prasintetičku subjektivnost tek utemeljuje svaku predikativnost kroz lingvističku osnovu govora, sintaksičku osnovu rečenice i semantičku osnovu reči...
Ta najstarija os što ostaje u promeni, opstaje, staje, stoji i prima svu postojanost postojanja.
To da prvo mora postojati svest o sebi, samosvest, da bi postojala svest o bilo čemu drugom, ne znači ništa drugo, nego da nadsaznajna čistu volja i nadsuštastvenu vlastitost stoji ispred čiste svesti i opštelogičkog Ja u osnovi svog pojavnog saznanja!
Da jednovoljnost, jedno voljno Ja, identično sebi, neprotivurečno sa sobom, sa jasnim da–ne, jeste–nije, hoću–neću, utemeljuje jednoločignost, jednu logiku, jednosvesnost, jednu svest, uopšte, logičnost, svesnost.
Bez jedne iste vlastitosti čovek nema jasno da–ne, jeste–nije, hoću–neću, neprotivurečnu misao, reč, odluku, delo...
Mnogo pre nego što iz transcendentalnog Ja mislim znam da postojim“, ja iz jedne nadmislene, nadsaznajne Ja=Ja samoočigledne vlastitosti utemeljujem samu postojanost postojanja!
Čak i u osnovi matematičkog 1=1, 2 +2 = 4, ne leži neka logička istost A=A, nego upravo jedna pojedinačna, ista vlastitost, jedno voljno Ja=Ja tek utemeljuje logičko-matematičku istost 1=1, A=A.
Da nije čovek jedna ista vlastitost, ne bi znao ni za kakvo jednako, isto, jedno, jedan!
Međutim, ne samo da ja nemam jednu Ja=Ja istu vlastitost iz broja jedan, nego tek iz jedne čiste, neoprotivurečne, identične, iste volje, vlastitog Ja=Ja, znam za broj jedan!
Najstarije jedno, jednako, isto, jedno, jedan, za svako je i da, može biti samo ista vlastitost.
Samo se iz jedne iste vlastitosti zna za broj jedan i svaku je i da jednakost, istost u pojmovima, sudovima znanja.
Jedino iz jedne juče, danas sutra... samoočigledne iste vlastitosti, bez obzira na sve promene u sebi i oko sebe, čovek ima svest o sebi, samosvest.
Ta sintetička osnova čiste volje i jedne iste vlastitosti utemeljuje A=A logičko-analitičku praosnovu zakona identiteta i zakona neprotivurečnosti.
I samo zato što postoji sintetički starija Ja=Ja jedna ista vlastitosti, postoji i prazna A=A analitička logika, matematika i to je suština priče i kraj te diskusije stare dve hiljade godina!
Praosnova svoditi, svesti od van ka unutra i od unutra ka van u jednoj svesti, od subjekta ka objektu i objekta ka subjektu koja drži, spaja sve razlike, suprotnosti sve-jednog jednog-svega, ima se samo u čistoj volji, samoočiglednom Ja=Ja, jednoj istoj vlastitosti.
A Kant u svojoj prvoj kritici tvrdi sve obrnuto!
Međutim, ne potvrđuje neko najstarije Je, jeste istu vlastitost, naše vlastito Ja, nego prasintetička vlastitot ne samo svako Je, jeste nego čak i praosnovu svesti o sebi u samosvesti.
To je najstarija sintetička osnova unutra oko koje se sve prikuplja, ostaje, zastaje, postojano staje, stoji, postoji, pre svakog pojma i opažaja!
Bez čisto volje jedne slobodne vlastitost ne može se pojmiti nikakvo logičko Ja.
Mnogo pre ta sintetički najstarija os, postojanost iznutra, jako ostajanje, stajanje, postojanje čiste volje jedne slobodne vlastitosti meri sve spolja, nego što ono spolja meri tu svepodležuću os unutra koja stoji kao najstariji oslonac, stajanje, ostajanje, postojano postojanje!
Iz opštelogičkog Ja ne može se razlikovati ranije–sada–kasnije, te zato Kant uvodi posebno vremensko čulo, apriorni samoopažaj da njegovim transcendentalnim odredbama jednovremenosti, sleda, trajanja razlikuje vreme.
Međutim, ne samo da se tek iz jedne juče– danas–sutra iste vlastitosti i sadržaja spoljašnjih opažaja, razlikuje ranije, sada, kasnije, nego jedna iste vlastitosti nema nikakvu potrebu za posebnim vremenskim čulom–opažajem!
JA MISLIM I JA JESAM
Pre pitanja da li ovo, ono postoji, jeste, treba razjasniti šta se u suštinskom smislu podrazumeva pod postojanjem, jestastvom?
Koje: prvostepeno, drugostepeno, trećestepeno značenje pridajemo tom pojmu?
Po Kantu ništa ne postoji niti jeste samo iz pojma nego tek i kada se potvrdi spoljašnjim i unutrašnjim apriornim opažajima...
Izvan opažajnih moći našeg spoljašnjeg čula prostora i unutrašnjeg čula vremena, svet je samo prazno transcendentalno h.
Pored toga, sve naše unutrašnje iskustva moguće je samo na osnovu našeg spoljašnjeg iskustva...
Međutim, iako Kant tek iz spoljašnjeg opažaja razlikuje “stvarne od zamišljenih talira“, on slično Dekartu, već iz praosnovnog Ja mislim podrazumeva samoizvesno Ja jesam, postojim nezavisno od opažaja!
To jest, sa jedne strane je sve objektivno bivstvovanje uslovljava spoljašnjim i unutrašnjim čulima prostora i vremena, sa druge strane se predopažajno i predpojmovno se nekrekritički podrazumeva naše objektivno postojanje pre svakog opažaja!
Dakle, iako postojanje slepih sadržaja izvan saznajnih formi spoljašnjeg i unutrašnjeg opažaja prostora i vremena shvata samo kao prazno, transcendetalno h, bivstvovanje nas samih se ne dovodi u pitanje.
Osim toga, on ne prihvata samo formalno-sadržinsko saznajno-pojavno jestastvo u jedinstvu praznih forme i slepih sadržaja, nego i objektivno bivstvovanje nespoznatljive (nadsaznajne) suštine stvari po sebi i nas samih!
Na kraju, ako suština stvari po sebi i nas samih postoji, jeste (pre), nezavisno od saznajno-pojavnog unutrašnjeg–spoljašnjeg jedinstva, prazne forme–slepe sadržine, kakvog ima smisla transcendentalni okret u kome se sva pojavna objektivnost upravlja prema čistoj subjektivnosti?
ČISTA VOLjA JEDNE ISTE VLASTITOSTI ŠTO OSTAJE U PROMENI, STAJE, STOJI UTEMELjUJE PRE SVAKOG MIŠLjENjA, OPAŽANjA NE SAMO OČIGLEDNOST SAMOPOSTOJANjA NEGO I SVAKU DRUGU POSTOJANOST POSTOJANjA!
Kakva je u njegovoj Prvoj kritici veza između praosnovnog "Ja mislim" i “Ja jesam“?
Već je rečeno da Kant izvesnost sopstvenog postojanju potvrđuje već iz Ja mislim (slično Dekartovom cogitu), pre, nezavisno od svih sadržaja opažanja.
[...] U sintetičkom praosnovnom jedinstvu apercepcije ja sam svestan sebe ne kao pojave, niti stvari po sebi, već sam svestan samo toga da postojim. Ova predstava jeste mišljenje a ne opažanje“.[13]
Ipak, kako Ja znam da jesam, postojim, bez ikakvog sadržaja opažaja?
Kant odgovara da ta samoizvesnost našeg postojanja nije suštinsko znanje jer nam vlastita suština ostaje i dalje nedostupna.
Sa druge strane, šta bi uopšte značilo, suštinski znati sebe, svoje Ja?
Da li takvo nešto kao što je hipotetička suština nas samih, uopšte pripada području saznanja!
Zašto bi, uopšte, naša suština bila neko suštinsko znanje, nešto što se shvata, obuhvata mislima, pojmovima, izražava rečima?
Svako znanje pretpostavlja nešto poznato...
Sve nepoznate, nejasne stvari se objašnjavaju tako što se svode na jasne, poznate...
Opet, koja su to nesumnjiva saznanja, potpuno pouzdane istine, samoočigledne stvari?
Postoji li takva znanja, takve stvari?
Ili sva znanja, pa čak i prvi samoočigledni principi, pretpostavljaju neko starije znanje, gde se jedna stvar objašnjava drugom, a ova opet trećom... i tako u beskraj...
Na primer, kada se pita: šta je čovek, tu se traži da se sa nekim potpuno poznatim ili više jasnim pojmom, stvarju, bićem, objasni potpuno “nepoznat“, ili “manje jasan“, pojam čoveka?!
I da se po sa nekim je–da izjednačenjem pojmova između subjekta i predikata u hipotetičkom sudu znanja odgovori na to pitanje!
Ono što se pri tome zaboravlja da svaka veza pojmova pretpostavlja najstariju sintetičku praosnovu subjektivnosti (pre svake objektivnosti); jednu samoočiglednu Ja=Ja istu vlastitost.
Da je saznavalac mnogo pre onaj ko saznaje nego ono što se saznaje...
I da zato "saznanje nas samih" ima još jednu dodatnu nemogućnost: da je saznavalac uvek neki „korak“ iza bilo koje forme ili sadržine saznanja koje saznaje!
Zato Kant i ne pokušava da sazna našu suštinu, prvostepenog sintetičkog saznavaoca, nego svojom transcendentalnom, kritičkom metodom samo razjašnjava naše (drugostepene) saznajne moći za utemeljenje (opšteg i nužnog) naučnog saznanja u granicama iskustva.
Zapravo, sama težnja da se saznavalac objasni, razjasni, sazna, bliže odredi njegova prvostepena forma–sadržina drugostepenim formama razuma, uma, čula, ili trećestepenim sadržajima opažanja, potire prvostepeno (nadsaznajno, napojmovno) suštinsko jedinstvo forme–sadržaja, starije, svakako, od drugostepenih saznajnih formi i trećestepenih saznajnih sadržaja i jednom unapred nemogućom postavkom prvostepenog predsaznajnog (nadsaznajnog) saznavaoca svodi na njegove drugostepene forme ili trećestepene sadržaje; objašnjava iz njih, izvodi iz njih!
Ili se, u krajnjem slučaju, do nužno pojavnog saznavaoca, dolazi tek subjektivno–objektivnim jedinstvom prazne forme i slepog sadržaja.
Ipak, ni spontanitet svesti, kao ni jedinstvo prazne forme–slepi sadržaji u pojavnom iskustvu, ne mogu se izjednačiti sa samim saznavaocem.
Već je pokazano da se samoizvesnost čisto logičkog Ja, jedne čiste svesti, jednosvesnosti, temelji u starijoj čistoj volji, jednovoljnosti.
Da je naše samoočigledno bivstvovanje, pre svih drugostepenih formi čiste: čulnosti, razuma, logičkog ja, ili trećestepenih sadržaja, utemeljeno u sintetičkoj osnovi čiste volje, jednom voljnom Ja, jednoj istoj vlastitosti!
Da ono prvostepeno čisto: čista volja praktično-moralnog suštinskog uma poseduje ono drugostepeno čisto: čist opažaj i čist razum i čist saznajno-teorijski pojavni um njima i čistu logiku i čistu svest o sebi, o svome telu, a ne čist razum ("Ja mislim"), čista logika, čistu volju!
Da se samo iz jedne nadopažajne i nadpojmovne čiste volje, voljnog Ja, jedne nadsuštastvene ima utemeljenje postojanosti postojanja pre svakog pojma i svakog opažaja!
Inače bi se i za potvrdu svoje iste vlastitosti, kao za bilo koje unutrašnje iskustvo, tražilo spoljašnje iskustvo!
U svakom slučaju, samoizvesnost logičkog Ja mnogo je teže zasnovati bez spoljašnjeg iskustva, nego voljnog Ja.
Samoočigledna čista volja, jedna ista vlastitost, kao suštinska forma istovetna sa suštinskim sadržajem, jedino stoji pre podeljenosti forme i sadržaja, tačnije, kao najstarije prasintetičko jedinstvo čiste subjektivnosti pre sake objektivnodti, sjedinjuje sve saznajne forme i sve saznajne sadržaje.
Utemeljuje ne samo naše odlučivanje, delovanje, nego i spontano mišljenje, suđenje, određivanje, sintezu, spajanje...
Iz činjenice, što se ne može videti viđenje, čuti čujenje, govoriti govorenje, niti se izjednačiti sa bilo kojim, kakvim konkretnim slikama, zvucima, rečima ili svesti na njih (kao što pre Kanta tvrdi Hjum), ne može se zbog toga tvrditi da oni ne postoje!
Ili što se ni volja, ni svest ne mogu opaziti ili pojmiti, izjednačiti sa svojim odlukama, postupcima mislima, sudovima, niti svesti na njih, zbog tog tvrditi da volja i svest ne postoje!
ČULA, RAZUM, UM I JEDNA SLOBODNA VLASTITOST
Sa pokušajima da se: logikom, razumom, umom, saznanjem dokaže slobodna volja se prvostepeni, suštinsko praktično-moralni um, svodi na drugostepeni saznajno-pojavni um.
A zapravo sva opažajnost čistog opažaja i razumnost čistog razuma i logičnost čiste logike, uopšte, uopšte, sva saznatljivost saznanja drugostepenog saznajno-pojavnog teorijskog uma samo se može utemeljiti iz onog prvostepenog, suštinski čistog: čiste volje jedne iste vlastitosti suštinskog praktično-moralnog uma.
Bez čiste volje slobodne vlastitosti ne samo da slobodni zakonodavni um nema utemeljenje odlučnosti odluke i delatnost dela, nego nema utemeljenja ni: opažajnosti opažaja, ni razumnost razuma ni umnosti uma ni logičnost logike ni saznatljivost saznanja ni istinitost istine saznajno-teorijskg uma!
Zato, nasuprot opštih i nužnih sudova svega saznanja našeg transcendentalnog pojavnog uma, Kant u praktičnom umu postulira suštinsku slobodnu volju i u predgovoru svoje Kritike čistog uma kaže: "Ja sam uništio saznanje da bih utemeljio veru." [14]
U saznajno-teorijskom, pojavnom umu prazna forma i slepa sadržina su odvojene a u praktično-moralnom, religioznom, verujućem umu forma čista volja, na delu dobra i pravednosti svedoči svoju vlastitu i opšteljudsku suštinu potvrđuje sebe sobom i zato je izjednačena sa sadržinom slobodne vlastititosti.
U svakom slučaju, pre svakog dokazivanja ovog, onog, treba utemeljiti samo dokazivanje, dokaz.
Etimološki dokazati; pokazati ispred očiju, do očiju, do oka; očito, očigledno, predočiti pred spoljašnje oči ili unutrašnje oči. duhovni vid znanja pojmovima, sudovima, zaključcima razuma, uma.
Svakako da se čista volja i slobodna vlastitost praktičnog uma, kao ni ni sve ideje praktičnog uma ne mogu videti očima, dovesti do oka, pred oči, čulno dokazati, predočiti...
Ipak, kako se uopšte vidi?
To „očigledno“ viđenje pojedinačnog, posebnog ovog, onog nečeg (da bi uopšte znalo šta to vidi, čuje, dodiruje, miriše, kuša) mora, po Platonu, pretpostaviti unutrašnji vid znanja za prepoznavanje po celini stvari.
Pored toga podrazumeva i jednu nadsaznajnu, nadopažajnu samoizvesnu vlastitost.
To jest, sasvim obrnuto, od Kantove transcendentalnog Ja mislim, nadmislena, nadopažajna, nadsaznajna najizvesnija ista vlastitost se podrazumeva ne samo za svako do oka, dokazivanje, predočavanje nego i za samu (svaku) opažajnost opažaja, razumnost razuma, umnost uma, logičnost logike i istinitost istine…
Samo to može biti samo sintetički najstarija čista subjektivnost koja se podrazumeva za svu objektivnost!
Po Kritici čistog uma izgleda da razum, logika, opštelogičko, samosvesno Ja mislim, sudim, poseduje empiričko Ja – našu istu vlastitost.
Međutim, tek se u Kritici praktičnog uma zapravo vidi da Kant teorijski um postavlja ispod praktičnog uma i kritički razum ispod samokritičke čiste volje!
Da se prvostepeni okret suštinske subjektivnosti pre svake objektivnosti izvršava u čistoj volji i u našem praktično-moralnom, verujućem umu, jer tvrdi da je uništio znanje da bi našao mesta za veru.
Međutim, on ne ide dotle da tvrdi razum, kao i bilo koji drugi saznajni organ na kraju pripada suštinskoj praosnovi čiste volje i jednoj istoj vlastitosti.
Međutim ova rasprava jasnodokazuje da bez jedne iste vlastitosti, starijeg voljnog Ja u osnovi suštinskog praktičnog uma, ni razum, ni logika ni logički zakoni, ni svo saznanje teorijskog, pojavnog uma nemaju svoje jedinstvo, prasintetičko utemeljenje.
Čist opažaj, čist razum, čisto logičko Ja iz saznajno-pojavnog uma, bez prvostepenog čistog, čiste volje, i jedne iste vlastitosti iz suštinskog praktično-moralnog uma, ne znače ništa!
Kao što naša čula pripadaju nama samima, čistoj volji i jednoj istoj vlastitosti, a ne razumu, opštelogičkom Ja, tako i čist razum,čist um, čista opažaj, opštelogičko Ja, pripada nama samima, čistoj volji i jednoj istoj vlastitosti.
Kant na čistoj volji i imanentnim idejama Boga, slobode i besmrtnosti duše, svoj praktični um utemeljuje noumenalno, a ne kao teorijski, na praznim formama razuma, čula u granicama iskustva – fenomenalno.
Ono prvostepeno, suštinsko čisto ne mogu nikako biti prazne forme čiste čulnosti, razuma, teorijskog uma, odvojene od slepih sadržaja, a ni njihovo saznajno jedinstvo, koje je pojavna strana stvari, nego samo nadsaznajna čista volja praktično-moralnog uma, koja je suštinska forma i sadržina stvari!
I zato, kao starije od logike, pre same logike, čista volja mora od početka do kraja biti u osnovi logike!
Da samokritični, praktični um i metafizika čiste volje stoji ispred kritičke osnove razuma, teorijskog, pojavnog uma, svedoči Kantova Metafizika morala.
NAUKA I FILOZOFIJA
Kant je u ime opštih i nužnih zakona prirodne nauke nauke postavio čistu subjektivnost pred sve objektivnosti i transcendentalno Ja, ispred vlastitog, empiričkog Ja.
Ipak, kada je umesto čiste volje i jedne iste vlastitosti postavio čisto Ja mislim, sudim sa praznim formama mišljenja, opažanja, on sa tom transcendentalno-kritičkom osnovom nije žrtvovao samo tradicionalnu metafiziku, nego indirektno ispostavio zahtev da svaka buduća filozofija bude utemeljena kao nauka, ili bude u službi nauke, sa pojmovima, sudovima zaključcima saznanja koje se proveravaju sadržajima opažanja, svedena na okvire iskustva.
Međutim, ovaj rad je pokazao da samo starija čista volja i jedna sintetički najstarija ista vlastitost jedino može utemeljiti čiste pojmove logike i opšte i nužne sudove nauke. I da neka filozofija uvek stoji (mora stajati) u osnovi logike, nauke!
Samo samoočigledna čista volja, jedna ista vlastitost, a ne opštelogičko Ja, kao najstarija sintetička osnova, može primiti svu istost i različitost, ponavljanje i neponovljivost, suprotnost i jedinstvo.
A bez čiste volje u osnovi svake slobodne vlastitosti ni opšti i nužni pojmovi filozofije, sudovi nauke, sve čiste forme razuma, uma, pa i najopštiji zakoni logike, nemaju utemeljenje.
I, na kraju, da se suštinski okret čiste subjektivnosti, pre svake prazne saznajne forme ili slepog sadržaja, izvršava u čistoj volji i jednoj istoj vlastitosti!
Kant tvrdi da razum, um ne može biti “naučnik“ samo iz pojma, bez sadržaja opažaja, međutim, on još pre ne može biti “logičar“ bez sintetički najstarije čiste volje i jedne samočigledne iste vlastitosti; bez starije filozofije, ako nije „filozof“!
Kada se Ja mislim ili sudim uzima za najstariju sintetičku osnovu, čista volja se postavlja ispod opštosti i nužnosti razuma, nemogućeg po sebi, filozofija ispod nauke i jedna samoočigledna ista vlastitost ispod logičko-analitičkog opštelogičkog Ja.
A zapravo je sasvim obrnuto tačno: opštelogičko Ja mislim jedino se može utemeljiti u čistoj volji i jednoj istoj vlastitosti!
Nikakvom dedukcijom iz najopštijih pojmova razuma, uma, po logičkoj nužnosti mišljenja, suđenja ne može se doći do čiste volje i jedne iste vlastitosti.
Kada Fihte kasnije svodi Ja (tačnije Ja=Ja) na delatno mišljenje, ili delatno mišljenje na Ja, na suštinsko znanje ili prvenstveno postojanje, to izjednačenje ne utemeljuje kroz samo mišljenje ili znanje ni suštinsko Ja ni njegovo prvenstveno postojanje....
Iako naglašava prapočetno Ja u osnovi sve teorijske i praktične filozofije on ne utemeljuje kroz nadsaznajno, nadsuštinsko slobodno voljno Ja opšte i nužno pojavno saznanje, mišljenje, nego mnogo pre nadsaznajno, nadsuštinsko voljno Ja svodi na opšte i nužno pojavno saznanje, mišljenje...
To jest, Fihte[15] mnogo pre nadsaznajnu čistu volju i nadsuštinsku slobodnu vlastitost praktičnog uma svodi na opšti i nužni saznajno logički razum, teorijski um, nego obrnuto...
A slično pokušavaju kasnije Šeling i Hegel.
Hegel, na primer, iz sve pojedinačnosti, posebnosti početnog pojavnog bića, izvodi prvo suštinu, pa suštinom suštine, pojmom pojma na kraju, apsolutnu ideju, Boga.
Međutim, samo se iz jedne iz jedne slobodne i pojedinačne iste vlastitosti, pre svakog opšteg pojma, i nesvodljive na njega, može apstrahovati bilo koja, kakva posebnost, opštost, pa čak na kraju i najopštija subjektivnost apsolutnog duha ideje.
Šta je teže objasniti: kako postoji ta pojedinačna ista vlastitost, ili, kako postoji opštost i nužnost?
Svakako da je teže objasniti kako iz jedne čiste volje postoji svaka neponovljiva i slobodna pojedinačnost, ista vlastitost, nego apstrahovana opštost i nužnost!
Ne samo da je mnogo teže objasniti jednu neponovljivu istu vlastitost, nego je opštelogičko, transcendentalno Ja, nezamislivo i nemoguće bez jedne pojedinačne iste vlastitosti.
Samosvest, nije svest o nekom opštem logičkom Ja, nego iz praosnove čiste volje i jedne prvostepene vlastitosti, svest o svome pojedinačnom Ja!
Samo iz jedne pojedinačne i neponovljive Ja=Ja iste vlastitosti logička istost A=A ima utemeljenje.
Čak i Platon iz opštih i nužnih sudova razuma, uma, matematike, dokazuje večnost duše.
Na prvi pogled izgleda da jedan večno isti razum, um, večni sudovi matematike i opšti i nužni pojmovi, ideje dokazuju večnost jedne iste duše, a u stvari, samo samoočigledna čista volja, ista vlastitost jedne večne i neponovljive duše, potvrđuje opštost i nužnost razuma, uma, logike, opšte i nužne pojmove, ideje nauke, matematike!
Bez samokritične čiste volje i jedne iste vlastitosti u osnovi suštinskog praktično-moralnog uma, nikakva čista subjektivnost pre svake objektivnost saznajno-pojavnog kritičkog uma nema utemeljenje.
Na kraju i za samog Platona, svaka duša je, kao i svaka ideja, opet supstancijalna pojedinačnost!
Nasuprot Platonu, Kant opštu i nužnu matematiku izvodi iz transcendentalnog Ja, opšteg i nužnog mišljenja, suđenja i opšteg i nužnog spoljašnjeg i unutrašnjeg opažanja.
A zapravo, sva opšta i nužna matematika, nauka, prazne forme razuma, uma, zakoni logike, svoje sintetičko utemeljenje tek imaju kroz jednu večno živu (i pojedinačnu) istu vlastitost!
Ja mislim ima svoj spontanitet samo kroz čistu volju, pojedinačno Ja=Ja, jednu istu vlastitost.
Slobodna i pojedinačna ista vlastitost jedina je sintetička osnova svega prema jednom i jednog prema svemu.
Pre bilo koje, kakve opštosti i nužnosti čovek u čistoj volji licem k licu potvrđuje pred drugim, kao i drugi pred njim, jednu pojedinačnu i neponovljivu istu vlastitost!
Hegelov Bog kao apsolutni pojam svakog pojma, još nije Bog; nego tek kao apsolutna volja i večno ista vlastitost.
I kao što čovek nije čovek samo kroz čist razum, logiku i praosnovno Ja mislim, nego tek kroz čistu volju i jednu istu vlastitost, tako ni biće nije biće samo kroz Božiji um, logiku i apsolutno mišljenje, nego Božiju apsolutnu, stvarajuću volju i jednu večno istu vlastitost!
Ili, bez apsolutne vlastitosti, Boga kao vlasnika bića, nema nikakvog bivanja, bića!
Zato je za poznog Šelinga Bog gospodar bića; apsolutna mogućnost slobodnog davanja i uzimanja bića.
Tek je iz Božije apsolutne volje i večno iste vlastitosti, kao vlasnika, gospodara slobodnog davanja i uzimanja bića, tek utemeljeno svako jestastvo, bivanje, biće.
NAČELA PRAKTIČNE LOGIKE
Ako se ta siintetička osnova čiste volja ne uviđa kao najstarija prasintetička osnova u razumu, logici, svakako da se previđa i u osnovama matematike, prirodne nauke.
Prirodna nauka prihvata samo praznu formu razuma Ja mislim, sudim, za apriornu vezu pojma i opažaja u sudovima znanja.
Ipak u osnovi matematike, prirodne nauke ne može stajati samo opštelogičko Ja koje sve pojmove, sudove i rezultate eksperimenata sveobuhvatnim zaključcima objedinjuje u jednu neprotivurečnu teoriju, nego stručno i odgovorno, naučno Ja zahteva od početka sintetičku osnovu čiste volje iz jedne iste vlastitosti.
U stvari, ta sintetička osnova čiste volje se traži u svakom pojedincu, zajednici. Jedino tako zasnovana praktična logika sve različite ili suprotne: misli, osećaje, potrebe, motive, želje, odluke, dela može uobličiti u jednu neprotivurečnu ličnost. Omogućiti da čovek razvije svoju slobodnu ličnost i usaglasi sa isto takvim ličnostima u zajednici.
Samo čista volja u samom pojedincu i u odnosu sa drugim ljudima u zajeednici može uravnotežiti mnoštvo različitih, suprotnih shvatanja, motiva, merila vrednosti, koje se bore u čoveku i povodom njega, kroz najviše jedinstvo misli–osećaja–reči–dela dostići pronaći duhovne koordinate zrelepsiho-fizičke ličnosti.
I ne samo u pojedincu, nego i u svakoj grupi, zajednici, društvu....
ČISTA VOLjA I TEORIJSKI UM
Očigledno da teorijski um svojim sveobuhvatnim zaključivanjem sam po sebi ne može biti najviši regulator svega našeg saznanja i iskustva ni objedinitelj svih pojmova, sudova razuma.
Kao što čist razum nema utemeljenje bez najstarije sintetičke osnove čiste volje i jedne iste vlastitosti, tako ga nema ni čist saznajno-teorijski um bez nadsaznajnog praktično-moralnog uma.
Platon, na primer, ne vidi nikakvu osnovu razuma, uma, svega našeg saznanja, bez naviše ideje dobra, a Aristotel, bez najvišeg svrhovitog uzroka, kao nepokretnog pokretača Božijeg večnog života, savršenog duhovnog bića.
Kantov teorijski um, svoju najvišu regulativnu ulogu, kojom od svih pojedinačnih, posebnih, opštih pojmova, sudova razuma pronalazi sveobuhvatno jedinstvo svega našeg saznanja i iskustva, ne može izvršiti bez čiste volje i jedne iste vlastitosti praktičn o-moralnog uma.
Kada se čist opažaj, čist razum, čist kritički saznajno-teorijski pojavni um utemelje u samokritičkoj čistoj volji i jednoj istoj vlastitosti praktično-mjoralnog uma, nema potrebe za suštinskim razdvajanjem teorijskog i praktičnog uma, i posebnom Kritikom moći suđenja–koja genijalnošću umetnika tek omogućav prelaz između njih– već se sve utemeljuje iz jedne jedinstvene moći.
ČISTA VOLjA I PRAKTIČNI UM
U Kritici praktičnog uma, čista volja je i pojedinačna, lična i opštečovečanska, nadlična.
Samokritički, praktični um kroz neprotivurečno praktično-moralno umeće izjednačava najvlastitije lično i opštečovečansko nadlično.
Iako je voljno Ja i svoje i opšte, mnogo je više svoje, nego opšte, a logičko Ja i svoje i opšte, ipak je mnogo više opšte, nego svoje.
Zato Kant supstancijalni samokritički, praktični um i postavlja ispred svega pojavnog saznanja i iskustva teorijskog, kritičkog uma.
Naspram saznajnog, kritičkog uma i pojavnog jedinstva praznih formi na jednoj i slepih opažaja na drugoj strani, Kant moralnim, samokritičkim umom traži suštinsko jedinstvo forme i sadržine, lične i zajedničke volje.
Tek se imanentnošću: Boga, slobode i besmrtnosti duše iz jedne apsolutne volje u čistoj volji pojedinca u osnovi: samokritičnog, religioznog, verujućeg uma utemeljuje kroz jednz neprotivurečnu vlast u sebi, vlastita slobodna volja i mogućnost jedinstva sa isto takvim drugim slobodnim voljama u jednoj vlasti, vlastitosti slobodne zajednice.
Jedino supstancijalna čista volja iz jedne vlasti u sebi, jedne iste vlastitosti može kroz neprotivurečna pravila praktično-moralnog postupanja može utemeljiti najviše jedinstvo praktično-moralnog uma, koja sa jasnim da–ne, jeste–nije, hoću–neću, vode vlastitoj slobodne volje!
Samo ako si svoj ti si Božiji, i samo ako si Božiji ti si svoj.
Vlast u sebi jedne, iste čiste volje sastavlja istovremeno svoje najvlastitije, slobodno i lično i kroz jednu najvišu pravdu zakonodavnog uma za sve – opštečovečansko, nadlično.
Pa kada neko pita: kakva je razlika između empiričke volje, i čiste volje, treba odgovoriti da je samo čista volja svoja volja; ili, kada empirička volja bude čista volja, onda će biti svoja volja!
Kada čovek nema jedinstvo misli, reči i dela, jedno misli, drugo govori, treće radi, kako će znati šta je da je to uopšte on sam i da je to njegova, vlastita volja!?
Samo ako su njegove misli reči, dela u jedinstvu, njegov život biti stvarno njegov.
Svakako da ne postoji samo suprotstavljanje reči i reči iz suprotnog: pojma, suda, zaključka, nego i misli prema misli, odluke prema odluci, dela prema delu; a pogotovu: misli, reči, odluke i dela između sebe.
I neprotivurečnost je u zadnjem smislu utemeljena u tom najvišem jedinstvu čiste misli–osećaja–reči–odluke–dela.
To znači da je čista volja najličnija svoja volja, jer iz jedne vlasti u sebi, iste vlastitosti u svom ideal upravo, postavlja i izvršava to najviše jedinstvo slobodne misli–osećaja–reči–odluke–dela.
Suština umnosti, najvišeg praktičnog umeća, traži u osloncu jednu čistu, istu volju, kao što sa druge strane jedna čista, ista volja za svoju vlastitost traži jednu vlast u sebi, najviše jedinstvo zakonodavnog uma, neprotivurečna pravila praktičnog postupanja.
Samo pravila praktičnog postupanja iz jedne apsolutne volje, kao najviše umeće za sebe, za druge, za sve, vode jednoj vlasti, vlastitosti svoje slobodne volje.
Ako se narušava vlast jedne čiste, iste volje u postupanju ka drugima ka najvišem dobru, gubi se vlast u sebi, vlastitost svoje slobodne volje.
Jedino oslobođen bilo kakvih idola, u unutrašnjem bezmerju jedne čiste, neprotivurečne, iste svoje volje čovek ima imanentno svoje, najvlastitije lično, i istovremeno iz apsolutne volje Božije, opštečovečansko, nadlično.
I kao što u razumu, teorijskom umu forma čistog pojma nije dovoljna za kriterijum objektivnog saznanja, nego se traže i sadržaji opažanja, tako ni u praktičnom umu nije dovoljno da se kategoričkim imperativom samo zna šta je dobro, nego se traži da se ta svoja moralno-praktična suština potvrdi na delu samoiskustveno, lično!
Kategorički imperativ samo kao najviše uputstvo praktičnog uma, kojim se rukovodi čista volja da u svom delovanju izjednači lično i zajedničko dobra, a bez nužnosti da tu svoju suštinu potvrdi na delu, ostaje i dalje samo saznajno-logički i fenomenalan, jer čovek može znati šta je dobro, a da ga ne čini; da ostaje u znanju bez dela.
Neko je dobar iz svoje slobodne volje, što hoće da bude dobar, kao što neko drugi neće, a ne po nekom opštoj i nužnoj zapovednoj osnovi. Samo slobodan čin dobra, suštinskog praktičnog uma naspram opštih i nužnih zakona prirode teorijskog, pojavnog uma potvrđuje iz vlastitosti slobodu i iz slobode vlastitost.
Ta suština čiste volje duše mora biti potvrđena na praktičnom delu dobra pojedinačno, iskustveno i lično, da bi po najvišem moralnom principu zakonodavnog uma iz apsolutne volje Božije i opšteg dobra za sve, bila ono metafizičko i nadlično.
POJAVNI I SUŠTINSKI KOPERNIKANSKI OKRET
“Do sada se pretpostavljalo da se sve naše saznanje mora upravljati prema predmetima... neka se jednom proba... da se predmeti moraju upravljati prema našem saznanju.“[16]
„Ja sam, prema tome, morao da uništim znanje da bih dobio mesta za veru.“
Očigledno da postoji protivurečnost između dve osnovne teze u predgovoru Kritike čistog uma.
Između kopernikanskog okreta saznajno-logičkog, teorijskog uma (kada se stvari upravljaju prema našem saznanju) i kopernikanskog okreta praktično-moralnog uma, ka imanentnoj veri, utemeljenog na nadsaznajnoj, nadlogičkoj čistoj volji.
Kant na početku polazi od toga da se predmeti moraju upravljati prema našem saznanju, a ne mi prema samim predmetima, na kraju zaključuje da mi ne možemo saznati ni same stvari, nu suštinu nas samih!
U stvari, gotovo sva filozofija do Kanta je pretpostavljala da se stvari upravljaju prema našim saznajnim moćima, te ih zbog toga možemo saznati, uključujući tako unapred neku vrstu kopernikanskog okreta“!
Međutim, upravo Kant tim filozofijama zamera što pre takvog saznanja nisu preispitale mogućnosti naših saznajnih moći, jer da su to učinile, one bi videle da mi uopšte nemamo takve saznajne moći, kojima možemo saznati suštinu ni nas samih ni stvari po sebi.
Ako je tako, onda bi iz nesaznatljivosti stvari po sebi njegovo kritičko stanovište trebalo mnogo pre da zaključi obrnuto: da se stvari ne upravljaju prema nama samima i našim saznajnim moćima, nego i mi sami i naše saznajne moći prema nadlogičoj, nadsaznajnoj stvari po sebi!
Sa jedne strane tvrdi da mi uopšte ne možemo saznati suštinu stvari, a sa druge strane da naša suština uopšte nije u saznanju, saznajna, nego da naš teorijski um, i sve pojavno saznanje stoji ispod supstancijalne čiste volje i da zato mora biti podređeno praktično moralnoj suštini...
Kako može suština da nedostaje!? Kada jednoj stvari nedostaje suština, onda te stvari nema!
To jest, ako naša suština nije saznajna, nego praktično-moralna, onda nema nikakvog smisla govoriti o suštinskom saznanju i njegovoj nemogućnosti, nego jasno reći: da naše saznanje, nije ograničeno i pojavno zbog nemogućnosti naših saznajnih moći (kakve god one bile), već zato što naša suština nije saznajna nego praktično-moralna, naše saznanje je ograničeno i pojavno!
Zato što suština nije saznajna nego nadsaznajna, saznanje je pojavno!
Prema tome, ako važi suštinski kopernikanski okret nadsaznajne čiste volje praktično-moralnog uma, ne važi pojavni okret saznajno-teorijskog uma!
I da Kant u svojoj prvoj tezi ovde navedenoj treba da tvrdi upravo obrnuto, a ovako kako je izrečena, prva teza potire drugu i vodi u protivurečnost!
Tek iz konačnog zaključka Kantove kritičke filozofije o prvostepenosti nadsaznajne praktično-moralne suštine, sledi drugostepenost saznanja!
Naša suština nije praktično-moralna što je naše saznanje pojavno i ograničeno, nego što je naša suština praktično-moralna, a ne saznajna, naše saznanje je pojavno i ograničeno i mora biti podređeno nadsazjnajnoj praktično-moralnoj suštini!
U stvari, kopernikanski okret saznajnog, teorijskog uma je samo pojavni i u potpunosti pretpostavlja čistu volju i suštinski okret nadsaznajnog, praktično-moralnog uma.
Ako se stvar po sebi ne može saznati, prvostepeno čisto nije u temeljeno u znanju neke večno iste istine saznajno-teorijskog uma, nego u čistoj volji i jednoj istoj vlastitosti u najvišem jedinstvu slobodne: misli, reči, odluke i dela suštinskog praktično-moralnog, verujućeg uma.
Prvostepeno čisto nije u praznim formama čiste: čulnosti, razuma, teorijskog uma odvojenim od slepih sadržaja niti u jedinstvu sa slepim sadržajima u saznajno-pojavnoj strani stvari, već u samokritičnoj čistoj volji praktično-moralnog uma i nadsaznajnom jedinstvu slobodne misli, reči, odluke i dela svake slobodne vlastitosti, koja je suštinska forma i sadržina stvari!
Samo kroz suštinski praktično-moralni um, stariju čistu volju i najstariju vlastitost, čovek ima čistu čulnost, jednu neprotivurečnu logiku i čisti razum i0 čisti teorijski uma!
Suštinski okret čiste volje (u nadsaznjanom jedinstvu čiste: misli, reči, odluke i dela) ne utemeljuje samo svaku slobodnu vlastitost praktično-moralnog uma, nego i čistu čulnost, čisti razum, pojavni okret čistog kritičkog saznajno-teorijskog uma!
Samo je nadsaznajna, nadlogička praktično-moralna osnova samokritične čiste volje, jedne iste vlastitosti, sa postulatima Boga, slobode i besmrtnost duše, ono po sebi čisto, suštinska umnost, umeće i prvostepena istina–isto, što može utemeljiti samu kritičnost!
Suština čiste subjektivnosti pre sve objektivnosti nije da se predmeti predmeti upravljaju prema našim saznajnim moćima, nego da pojavni, kritički um stoji ispod supstancijalne čiste volje i samokritičnog, praktičnog uma!
“Ja sam, prema tome, morao da uništim znanje da bi dobio mesta za veru.“
Po Hegelu sva priroda, istorija, „volja“ svakog čoveka, naroda, svaka vlastitost i Bog na kraju, služi lukavstvom uma samosaznanju apsolutnog duha, ideje.
Za Kanta teorijski um i sve pojavno saznanje, stoji ispod praktičnog uma i suštinskih praktično-moralnih principa.
Po onoj Heraklitovoj: „Oči i uši su ljudima rđavi svedoci, ako imaju varvarske duše,“ (kod Dilsa frag. 107), i Platonovoj nadsaznajnoj, nadlogičkoj ideji dobra iznad svih ostalih ideja, i svakog saznanja.
PITANjE “ŠTA JE ČOVEK“ POTIRE KANTOV KOPERNIKANSKI OKRET
Kada se najbitnija pitanja: šta mogu da znam, šta treba da činim, čemu treba da se nadam (koja sva imaju zajedničko šta), svodu na pitanje: šta je čovek.
Kada pitanje: "Šta je čovek" proglašava za prvostepeno to potire sve osnovne postavke Kritike čistog uma– da gde je ljudska suština nedostupna našem saznanju–i Kritike praktičnog uma – da je naša praktično-moralna sušptina nadsaznajna.
A već je rečeno da naše saznanje nije ograničeno što mi ne znamo ni suštinu nas samih ni suštinu same stvari, nego zato što je prvostepena praktično-moralna suština nas samih ili prvostepena suština same stvari nadsaznajna, naše saznanje je ograničeno i drugostepeno.
A, zapravo, po zaključcima svoje Prve i Druge kritike upravo treba da kaže da suština čoveka ne sledi iz nikakvog glavnog pitanja saznajno-pojavnog uma: šta je čovek, nego iz prvostepenih pitanja praktičnog uma i naše inadsaznajne moralne suštine: šta treba da činim i čemu treba da se nadam?
A zapravo, već u Kritici čistog uma svako šta, koliko, kako, zašto pojavno pitanje–odgovor saznajno-teorijskog uma pretpostavlja transcendentalno pred upitno (nad upitno) predsaznajn prasintetički samoidentitet samosvesti "Ja mislim".
Ako Kant sva pitanja šta, koliko, kako, zašto, izvedena iz sudova po: kvalitetu, kvantitetu, relaciji, modalitetu utemeljuje po transcendentalnoj osnovi samo pojavno, kako može bilo koje, kakvo saznajno teorijsko pitanje : Šta je čovek biti ono suštinsko, najjosnovnije?!
U svakom slučaju, ako praosnova upitnosti (šta mogu da znam?) sa pitanjima: šta nešto jeste, koliko jeste, kako jeste, i u kom odnosu jeste, ne može biti suštinska, ne može to biti ni nikakvo znanje koje odgovara na tu upitnost, na to pitanje.
Pitanje šta je čovek (indirektno šta sam Ja), pogotovu potire stariju nadsaznajnu samoočiglednu čistu volju (i jednu sintetički najstariju istu vlastitost) i Kantov suštinski okret praktično-moralnog uma ponovo kraća na saznajno-teorijski pojavni okret.
Već je transcendentalno utemeljenje prasintetičkog Ja mislim dato pred upitno, nad upitno pre logike, svake filozofije, svakog saznanja, iskustva – bilo kojeg, kakvog pojavnog pitanja–odgovora, a kamoli samoočigledna čista volja i imanentni postulati suštinskog praktično-moralnog uma!
Pitanje šta je, koliko je, kakvo je, zašto je nešto, nije ograničeno po svome rezultatu, što ne dopire do istine, suštinskog odgovora, nego što naša prvostepena praktično-moralna suština (unapred) nije saznajno-teorijsko pitanje–odgovor!
Svako šta je, koliko je, kakvo je, u kom odnosu je ovo, ono, ostaje saznajnim pitanjem–odgovorom u okviru teorijskog, pojavnog uma.
I svaki odgovor na pitanje šta je čovek, drugostepeno: šta je, koliko je, kakvo je, u kom odnosu samoočiglednu čistu volju svake slobodne vlastitosti nadsaznajnog praktično-moralnog noumenalnog uma ponovo vraća pod saznajno-teorijski fenomenalni um...
A već je rečeno da to svakako nije moguće, jer svako pitanje–odgovor, pa i pitanja šta je čovek saznajno-teorijskog fenomenalnog uma već podrazumeva nadsaznajnu čistu volju i nadsuštastvenu slobodnu vlastitost praktično-moralnog noumenalnog uma!
Praosnova kritičnosti ka svemu saznanju teorijskog uma i njegovim saznajnim moćima: čistoj čulnosti, čistom razumu, čistom teorijskom umu u pojavnom jedinstvu sa slepim sadržajem je utemeljena u onom prvostepenom, suštinski čistom: nadsaznajnoj čistoj volji i nadsuštastvenoj slobodnoj vlastitosti, samokritičnom praktično-moralnog umu u najvišem jedinstvu čiste: misli, reči, odluke i dela.
Supstancijalna čista volja treba da spreči da bilo kakvo saznanje teorijskog, pojavnog uma relativizuju stariju praktično-moralnu suštinu čoveka–ljudskog roda; da unapred isključi svaku mogućnost da saznajno-teorijska pitanja–odgovori svedu čoveka–ljudski rod na ovo ili ono pojavno nešto, nego da se kroz svaki čovek i narod na delu dobra i pravednosti potvrde svoju praktično-moralnu suštinu najvlastitije lično i suštinu ljudskog roda, opštečovečansko, nadlično. „Ja sam, prema tome, morao da uništim znanje da bih dobio mesta za veru.“
I sada, umesto da jasno da kaže da je već odgovorio na to pitanje i da supstancijalna čista volja jedinoa suštinskim idejama praktično-moralnog uma na delu dobra, pravednosti potvrđuje suštinu čoveka–ljudskog roda, on sa "glabnim" pitanjem "Šta je čovek", ne samo da potire razliku između saznajno-pojavnog kritičkog, teorijskog uma i suštinskog samokritičkog praktično-moralnog nadsaznajnog, već suštinski nadsaznajni praktično moralni uma svodi ponovo na saznajno- teorijski pojavni!
Međutim, kao što je već rečeno, kao što u teorijskom umu za istinito saznanje nije dovoljna samo prazna forma pojmova razuma nego i potvrda čulnih opažaja, tako i u praktičnom umu nije dovoljno da samoočigledna čista volja kategoričkim imperativom samo zna šta je dobro, nego da tu praktično-moralnu suština čoveka–ljudskog roda potvrdi na delu dobra i pravednosti samoiskustveno, lično.
Da je ta praktično-moralna granica dobra, naspram svake granice saznanja, pojavnog, teorijskog uma, kao dobra kvalitativna granica – sama suština čoveka.
I da se u čistoj volji svake slobodne vlastitosti jedino sjedinjuje kritički i samokritički um, najvlastitije lično i opštečovečansko nadlično.
Parmenid kaže za biće: „Kad ne bi imalo granicu, nedostajalo bi mu sve.“ Sa kvalitatativnom granicom jedne sa svih strana iste istine–pravde jedno–biće jeste a mnoštvo, nebiće nije.
Za samoograničenje praktično-moralnog uma se još se pre može reći da je kvalitativna granica sa svih strana iste istine i pravde ona dobra granica, granica dobra, koja suštinski obrazuje, uobličava čoveka ka unutrašnjem bezmerju čiste volje i jedne slobodne vlastitosti, bez koje mu nedostaje sve, bez koje gubi sve, ili iz koje tek potvrđuje sve, zadobija sve!
Međutim, iz razloga što Kant nije jače utemeljio noumenalnost čiste volje, niti uvideo da je čista volje i jadna sintetički najstarija samoočigledna ista vlastitost kao najstarija prasintetička osnova nužna već u čistom razumu, čistom teorijskom umu, on pitanje–odgovor šta je čovek proglašava za najbitnije, čime opet, na kraju, ispred nadsaznajne čiste volje i samokritičnog praktično-moralnog noumenalnog uma, indirektno postavlja saznajno-logički fenomenalni um, što dosledno izvođenje njegove filozofije, nikako ne dozvoljava.
[1] „Suprotne postavke nisu istinite u isto vreme” (Aristotel, Metafizika, Kultura, Beograd, 1971, 1011 b).
[2] „Nemoguće je da ista osobina istovremeno pripada i ne pripada jednom istom predmetu u istom odnosu.“ Isto, 1005 b
[3] “Nije moguće da ista stvar bude i ne bude ono što jeste.“ Isto, 1006 b
[4] Za razliku od Hegela, koji je filozofiju odredio kao najvišu nauku o istini, Platon je prihvatao Pitagorinu definiciju da je filozofija ljubav ka mudrosti. Najvišu istinu poseduje samo Bog, a čovek ljubavlju ka mudrosti (filozofijom) može samo težiti istini. Doduše, kada je Aristotel odredio filozofiju kao nauku o istini, on je dodao da samo Božije mišljenje o samom mišljenju ima potpuno i neprekidno tu najvišu istinu kao večni duhovni život sam po sebi, a čovek samo samo u kratkim trenucima, kada iz najuzvišenije misli o samoj misli istinom dodiruje Boga, dostiže savršenu svrhu–delo umne duše, ima večnim duhom to nepokretno pokretanje.
[5] Imanuel Kant, Kritika čistog uma, Bigz, 1976, Napomena, str 105.
[6] Isto, Napomena, str. 105.
[7] Isto, str. 105
[8] Isto, str. 105-106.
[9] Isto, str. 104.
[10] Isto, str. 104.
[11] Isto, str. 107.
[12] Više o praosnovi voljnog ja i jedne konkretne i pojedinačne vlastitosti u ne samo ne samo praktičnog odlučivanja, delovanja nego i u osnovi opštelogičkog Ja i svega našeg saznanja, iskustva videti na sajtu: www. filozof.rs
[13] Imanuel Kant, Kritika čistog uma, Bigz, 1976, Prevod Nikole Popovića, Napomena, str 116.
[14] Isto, str. 23.
[15] „U učenju o nauci [...] um je ono jedino po sebi, a individualnost je samo akcidentalna, um je svrha, a ličnost sredstvo, ličnost je samo poseban način da se um izrazi [...] Za učenje o nauci samo je um večan, individualnost, međutim, mora neprestano da odumire. Ko tom poretku stvari ne bude pre svega prilagodio svoju volju, taj nikada neće doći do istinskog razumevanja učenja o nauci.“ (Johan Gotlib Fihte, Učenje o nauci, Bigz, Beograd, 1976, str 167). Fihte postavlja umnost ispred čiste volje, međutim, samo čista volja u savršenom jedinstvu čiste misli, reči, odluke i dela praktičnim umećem utemeljuje umnost! Svakako da to Fihteovo davanje prednosti opštelogičkom Ja nad pojedinačim Ja i supstancijalnom umnom Ja, nad individualnim, vlastitim, voljnim Ja, vodi direktno u Hegelovu filozofiju apsolutnog Ja. I zato se kao reakcija na Hegela pojavljuju Šopenhauerova slepa volja, ili Ničeva volja za moć. Taj polaritet opštelogičkog i vlastitog Ja nastavlja se i kasnije, između egzistencijalne filozofije na jednoj i pozitivizma ili analitičke filozofije, na drugoj strani.
[15] Imanuel Kant, Kritika čistog uma, Bigz, 1976, Predgovor drugom izdanju, str. 17
O Novaković Tomislavu
Tomislav Novaković je diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živi i stvara u Čačku kao samostalni filozof.
Filozofija dana
Prirodna nauka koristi logiku kada opštim i nužnim zakonima objašnjava red, poredak sveta, a bilo kakav kosmički um, logos, za celovito jedinstvo materije–energije, po definiciji „objektivne“ nauke, isključuje već na početku!
Bez obzira što ne prihvata nikakav prauzrok izvan same prirode, da bi nauka uopšte bila nauka, ona neki neki jedinstveni logos mikro-makro sveta mora predočiti.
Ne radi se samo o tome da se našem objašnjavanju sveta ima pravo prigovoriti da je "antropocentrično", nego da li se bez neke (bilo kakve) jedinstvene logike za svu materiju–energiju–prostor–vreme–brzinu, sve oblike makro, mikro sveta, uopšte nešto suštinski objašnjava!
Ako čovek (bilo koji živi stvor) ima (neku) „glavu“, zašto je ne bi imala i sva mikro-makrokosmička priroda u svakom svom delu, kao stvarajuće znanje po kome svaka stvar ili biće jeste to što jeste.
Tomislav Novaković