Tomislav Novaković filozof

Petak | 19. April 2024.

Tomislav Novakovic

Aporije evolucionizma

Autor: Tomislav Novaković

Ako načelo borbe za opstanak  svake jedinke, vrste podrazumeva u organizaciji ćelije, organa, organizma starije načelo svi za jednog, jedan za sve, očigledno da je hipermoralno, hipersocijalno načelo u živom prvostepeno, a  načelo borbe za opstanak najjače jedinke, vrste  izvedeno i drugostepeno.

Aporije evolucionizma

 

(izbor iz Etike i Politike) [1]

 

“Sebični gen“ teorije evolucije  i socijalna inteligencija svi za jednog, jedan za sve

 

Evolucionisti tvrde  da  se živo razvija iz neživog, tako što se neživi atomi organizuju  u sve složenije molekule i na kraju u najsloženiji žive organizme, da je borba za opstanak između jedinki, vrsta, u kojoj preživljavaju najjače  jedinke, vrste, sposobne da se prilagode datim (novim) okolnostima, osnovni pokretač razvoja. Ipak, evolucionizam u svom objašnjenju nastanka i održanja živog prenebregava ono osnovno: da pre prvostepene borbe za opstanak najjače jedinke, vrste živog  od  najjednostavnijeg do najsloženijeg organizma za jedinstvo unutar svake jedinke, vrste, već pretpostavlja hipersocijane, hipermoralne veze različitih funkcija u ćeliji ili ćelija u podorganima, organa u organizmu unutar svake jedinke, vrste živog, po načelu svi za jednog, jedan za sve koje daleko prevazilazi najviše socijalno organizovane zajednice bilo koje jedinke,  vrste  živog (mrava, pčela...)!

U stvari, ta „socijalna“ veza starijeg udruživanja povezivanja po jedinstvu suprotnosti postoji već u svakom atomu, molekulu neživog, a kamoli kod složenih molekula živog! To jest, ako već u neživom postoje jake veze u održanju atoma (a pogotovu njegovog jezgra), ili u najnižim jednoćelijskim organizmima veze hipersloženih organskih molekula funkcijom organela u jedinstvu ćelije, ili u višećelijskih organizacija veza sličnih grupa ćelija svih različitih funkcija organa u organizmu (tačnije, od svakog zamislivog početka postoje hipermoralne, hipersocijalne veze čak unutar nežive organizacije, a pogotovu unutar živog organizma svake jedinke, vrste po načelu svi za jednog, jedan za sve), kako je onda evolutivno načelo borba za opstanak između jedinki, vrsta, preživljavanje najjače jedinke, vrste, prvostepeno?

Suštinsko pitanje bi trebalo da glasi: Kako se  ogroman  broj sličnih i različitih ćelija svakog podorgana, organa, čula, udova tela  sa stotine i hiljade  različitih funkcija sastavlja u jednu celinu, organizuje u jedan život, organizam jedinke, vrste? Da li to jedinstvo drži prvostepena želja, zadovoljstvo? Pre će biti da osnovu svake želje, užitka, vodi neko starije svrhovito jedinstvo.

U svakom slučaju, ako već u neživom jedinstvu najraznovrsnijih čestica u atomima, atoma u molekulima, jednostavnih molekula u složenim molekulima, ili složenih neorganskih molekula u najsloženijim organskim, a pogotovu jedinstvu organela u ćeliji, ćelija u višećelijskim  organima i na kraju jedinstvu funkcija svih organa u složenim organizmima postoji od početka hipermoralno, hipersocijalno načelo svi za jednog, jedan za sve, kako se može hipostazirati ili apsolutizovati prvostepeno evolucionističko načelo borbe za opstanak najjače jedinke unutar vrste ili između različitih vrsta?

Prvostepeno evolucionističko načelo borbe između jedinki, vrsta ili slučajnih mutacija je u velikoj, skoro  u potpunoj meri u suprotnosti sa tim prvostepenim hipermoralnim, hipersocijalnim jedinstvom, nužnim za nastanak i održanje najjednostavnije i  najsloženije organizacije života svake jedinke, vrste![2] Međutim, teorija evolucije ne samo da izbegava to prvostepeno pitanje, nego ga, izgleda, još nije ni svesna! U stvari,  suština živog se ne može  nikako  svesti samo na nagon za održanjem jedinke, jer je u osnovi njenog održanja nužno  uključen i nagon za održanjem vrste.

Dakle, ovde se ne radi o tome da li ta osnova borbe za opstanak između jedinki, vrsta  postoji, jer očigledno postoji, nego da ne uzima u obzir da to starije hipersocijalno, hipermoralno načelo postoji istovremeno sa borbom za preživljavanje, opstanak. Da se ne može  sve svesti samo na borbu za opstanak i preživljavanje, širenje  najjače jedinke, vrste, nego je to hipersocijalno, hipermoralno načelo u samoj suštini svakog neživog, živog prvostepeno i kao daleko starije očigledno već pretpostavlja u ovom evolucionističkom, izvedenom.

 A ako te višećelijske, složene vrste, nasuprot razvoju višeg iz nižeg (složenijeg iz jednostavnijeg), postoje od početka, to je u potpunoj suprotnosti sa teorijom evolucije, slučajne mutacije ili prvostepene borbe za opstanak najjače jedinke, vrste!

U svakom slučaju,  ako načelo borbe za opstanak najjače jedinke, vrste, nije moguće bez starijeg  načela svi za jednog, jedan za sve u organizaciji  ćelije, organa, organizma  svake jedinke, vrste, to je hipermoralno, hipersocijalno načelo očigledno suštinsko i prvostepeno u svakom živom, a evolutivno načelo borbe za opstanak najjače jedinke, vrste izvedeno i drugostepeno. To jest, ako borba za opstanak najjače jedinke, vrste već podrazumeva potpuno suprotno hipermoralno, hipersocijalno načelo svi za jednog, jedan za sve ne samo unutar svake  jedinke, vrste živog, nego čak i nežive organizacije, ta borba između jedinki, vrste ne može nikako biti najstarije načelo, pa prema tome apsolutizovati do jedne fundamentalne teorije.

 

Ne samo da se supstancijalna  sloboda živog ne može izvesti iz opšteg i nužnog neživog, nego se opšte, nužno neživo može utemeljiti samo iz supstancijalne slobode  živog!

 

Priroda kod starih Grka, kao kod nas u etimološkom korenu reči (biti pri rodu, rađanju), mnogo pre naglašava živu prirodu. Međutim, sa razvojem  moderne nauke  priroda se u prvostepenom smislu  shvata kao  neživa, a tek u drugostepenom, izvedenom smislu, po slučajnosti, kao živa. Međutim, opšte i nužno neživo  i pojedinačno, slobodno (ili slučajno) živo teško se mogu uskladiti.  Živo na zemlji je u ogromnoj neživoj vasioni mnogo pre slučajnost; po neverovatno mnogo uslova koji su potrebni da se steknu za njegovo postojanje, skoro nemogućnost. Međutim, sa druge strane,  s pravom se može tvrditi da je  ono što zovemo priroda, bez prvostepene žive prirode, samo jedna opšta imenica koja ni u naučnom ni u filozofskom smislu nema jedinstveno značenje. Tačnije, bez nekog živog (pogotovu čoveka) to uobličenje jedinstva prirode nema nikakve osnove. Svako opšte i nužno neživo se ne samo indukuje iz posebnog, pojedinačnog, živog, nego se tek može utemeljiti iz supstancijalne pojedinačnosti živog!

 Opštost prirode sama po sebi još ništa ne znači. Opažaji čula vide pojedinačnu, spoljašnju stranu stvari, pojmovi razuma neka opšta svojstva stvari, a filozofske ideje i naučne teorije sveobuhvatnu celinu stvari. Međutim, mi nemamo opažaje (sveobuhvatne celine) prirode, nego  prirodu samo kao opšti pojam. U taj opšti pojam “prirode“ može se staviti beskonačno mnogo različitih suprotnih pojmova, sudova, zaključaka ili opštih i nužnih zakona svake posebne nauke koji bez celovite teorije  jedne sveobuhvatne ideje koja obuhvata sve posebne ideje, nemaju pravu naučnost. Iz bezbroj različitih uglova gledanja ne može se nikako po induktivnoj osnovi  doći do nekakvog apsolutnog, nego samo pojavnog  jedinstva prirode. Nijedan fizički zakon nije dovoljan za utemeljenje prirode, nego  se za njenu sveobuhvatnost traži jedinstvo svih zakona živog, neživog. Po Kantu se i to  pojavno jedinstvo prirode, opštih i nužnih zakona prirode može utemeljiti samo u  transcendentalnoj subjektivnosti. Za njega priroda može biti samo transcendentalna konstitucija (najopštija umna regulativa) pojedinačnog, posebnog  pojavnog  iskustva.

Kada nauka iz opštih i nužnih zakona objašnjava živo iz neživog, to objašnjenje slobodnog, pojedinačnog živog iz opšteg i nužnog neživog ne samo da ne uključuje stvarajuću slobodu, nego drugostepeno slobodno, pojedinačno, živo svodi unapred na slučajnost prvostepenog neživog. Međutim, kada nauka umesto stvarajuće slobode uvodi slučaj ili živo svodi na slučaj, uopšte bilo šta objašnjava slučajem, to je isto kao i da ga i  ne objašnjava!

Za Platona su ideje supstancijalna pojedinačnost, Aristotel uvodi pojedinačnost prvih supstancija, Lajbnic supstancijalnu pojedinačnost monada, a Kant svu objektivnost utemeljuje u transcendentalnoj subjektivnosti, mada ne uviđa da se ta opštost i nužnost i istost samo mogu utemeljiti u čistoj volji i jednoj istoj vlastitosti.

 Naučno svođenje slobode na nužnost, različitog na isto, pojedinačnog na opšte, unapred slobodno, različito, pojedinačno, živo svodi na fikciju, na slučajnost! Međutim, već je rečeno da se ne samo  opštost i nužnost nego i sva objektivnost, može utemeljiti samo u starijoj pojedinačnosti, supstancijalnoj subjektivnosti! Naličje priče u kojoj  se živo ne objašnjava po opštosti i nužnosti zakona nego svodi na slučaj, jeste da se da se bez stvarajuće moći unutar same stvari, stalne promene, različitog drugačijeg, naspram nepromenljivog i istog ne samo ne može objasniti samo živo, nego se ne može objasniti, utemeljiti ni samo neživo –  bilo koje, kakvo nešto naspram ništa, biće, bivstvovanje naspram nebića, nebivstvovanja!

U stvari, iz prvostepene opšte nužne nežive prirode ne samo da se staje nasuprot supstancijalne slobode i pojedinačnosti živog, nego i naspram svake stvarajuće moći u prirodi! I za opštost i nužnosti u prirodi, a kamoli za jedinstvo svakog slobodnog pojedinačnog, živog, mora se pretpostaviti stvarajuća moć (prvostepena različitost i sloboda), a za svako živo  pojedinačnost,  vlastitost svake jedinke, vrste. Međutim,  u nauci se vlastitost žive jedinke (ili roda ili vrste)  unapred poriče po suštinskoj osnovi, svodi na  (unapred nemoguće po sebi) opšte i nužno neživo, izvodi iz opšteg i nužnog neživog!

Ako sadašnje izvodimo iz prošlog, složeno iz jednostavnog, živo iz neživog i tvrdimo da će se iz najjednostavnijeg "samog po sebi neživog" razviti na kraju toliko savršeno živo, da će iz jednostavnog neživog stvarati svako složeno živo, zašto takvo savršeno živo ne moglo postojati od početka?

 Ako najsloženije, najrazvijenije živo nužno na kraju dostiže stvarajuću volju, onda ta stvarajuća volja večno žive savršene organizacije (pre svake prošle, sadašnje, buduće jednostavne nežive i složene žive organizacije) postoji sa svake strane, kraja sa još većom nužnošću od početka!

 

Komentar

 

Na primer, metafizika koristi pojam biće kao osnovni pojam, dok je to u (po) jeziku samo jedna  apstraktna imenica, opšti pojam koji podrazumeva u svom opsegu svako moguće pojedinačno, posebno, opšte biće. Svako konkretno biće jeste to što jeste po nekom starijem supstancijalnom je, jeste odnosu, gde se nekom prvostepenom subjektu prepisuje neko njegovo svojstvo, drugostepeni predikat.  

Drugi smisao reči biće jeste budući oblik osnovnog glagola  biti. Nešto je bilo, sada jeste ili u budućem biće. Svakako da je i prošlo bilo i buduće biće, izvedeno po osnovnog je, jeste. To jest, kada se pita za značenje jednog reči pojma, pita se šta (ono, to, ta reč, pojam, stvar, biće, pojava... ) je, jeste? To, svakako, važi i  kada se pita šta je to biti, ili biće, koje je značenje samog pojma (reči) biti, bića, što, opet, vraća starijem je, jeste; pokazuje, između ostalog, da i to najstarije biti, bilo je ili biće, može odrediti, utemeljiti tek po nekom najstarijem supstancijalnom je, jeste odnosu, biti samo predikat za (nužno neku) stariju supstancijalnost, ili neki subjekt. Kant je to najpre uočio. Po njemu veza je, jeste pretpostavlja najstarije ja mislim, iz koga ide samoočigledno ja jesam. Ipak, njegov transcendentalizam nije došao do toga da to je, jeste utemelji iz najstarije sintetičke osnove  čiste volje i  jedne iste vlastitosti.

Po Platonu, svako je, jeste znanje, istina opažaja, pojma ili supstancijalne ideje, svaka saznatljivost saznanja, smislenost mišljenja ili bivstvenost bića može se utemeljiti samo iz nadsaznajne, nadbivstvene ideje dobra.

Po Aristotelu najviše Božije mišljenje o samom mišljenju utemeljuje svaki istiniti je, jeste odnos subjekta i predikata u sudu znanja.

Po Hegelu, svako je jeste, pa i praosnovno ja mislim, ja jesam pretpostavlja apsolutni identitet subjekta i predikata (subjektivnosti i objektivnosti), sve moguće je, jeste relacije, predikacije znanja objektivnog pojma, suda, zaključka apsolutnog mišljenja, ideje.[3]

 


[1] Ova dva odeljka su delovi knjige Tomislav Novaković, Etika i Politika, DESIRE, Beograd, 2013, od  97-105. strane. Pogledati sajt: www.-filozof.rs

[2] Posebno pitanje je kako u nižim vrstama objasniti taj posebno izraženi nagon za održanjem vrste? Šta je ta razlika jedinke–vrste u praosnovi živog ili razlika između biljnih, životinjskih vrsta? Koji to razlog nagoni neživo da  ide ka živom, ka  polaritetu jedinke, vrste? Nauka kaže slučaj. Svakako,  kada se nešto objašnjava slučajem, onda se ta stvar uopšte  ne objašnjava. To jest, onda bi bilo bolje da se ukine svaka logika (težnja ka objašnjavanjem) i jednostavno ništa i ne objašnjava.

[3] Svakako, Hegel je tu ideju preuzeo iz Šelingovog Sistema transcendentalnog idealizma, a Šeling iz Fihteovog Učenja o nauci, gde se u subjektivno-objektivnom saznanju izjednačuje apsolutnom Ja i mišljenje.

O Novaković Tomislavu

Tomislav Novaković je diplomirao filozofiju  na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živi i stvara u Čačku kao samostalni filozof.

više o autoru

Filozofija dana

Prirodna nauka koristi logiku kada opštim i nužnim zakonima objašnjava red, poredak sveta, a bilo kakav kosmički um, logos, za celovito jedinstvo materije–energije, po definiciji „objektivne“ nauke, isključuje već na početku!

Bez obzira što ne prihvata nikakav prauzrok izvan same prirode, da bi nauka uopšte bila nauka, ona neki neki jedinstveni logos mikro-makro sveta mora predočiti.

Ne radi se samo o tome da se našem objašnjavanju sveta ima pravo prigovoriti da je "antropocentrično", nego da li se bez neke (bilo kakve) jedinstvene logike za svu materiju–energiju–prostor–vreme–brzinu, sve oblike makro, mikro sveta, uopšte nešto suštinski  objašnjava!

Ako čovek (bilo koji živi stvor) ima (neku) „glavu“, zašto je ne bi imala i sva mikro-makrokosmička priroda u svakom svom delu, kao stvarajuće znanje po kome svaka stvar ili biće jeste to što jeste.

 

 Tomislav Novaković

Видео дана